"Naviknut da vazda govorim i radim iskreno i otvoreno, rešen da sve svoje staranje i brige poklonim sreći i blagostanju naroda, ja smatram za svoju prvu dužnost da u ovoj svečanoj prilici sa dubokim uverenjem izjavim da vladalac treba da bude nosilac slobode i napretka svoga naroda. Ustav i sve ustavne garantije za slobodu i prava narodna — te osnove pravilnog i srećnog razvitka i napretka narodnog i državnog života — za mene su svetinje, koje ću vazda najbrižljivije poštovati i čuvati."

Obećanje koje je tog 12. juna 1903. čuo narod Kraljevine Srbije poteklo je od novoustoličenog njenog vladara. Djelovalo je kao da će država napokon dočekati mirnija vremena, pogotovu što je tek 15 dana prije toga opštenarodno nezadovoljstvo kulminiralo krvavim činom. Aleksandar Obrenović i njegova supruga Draga Mašin usmrćeni su u rano jutro 29. maja, a ovaj događaj označio je ne samo kraj dinastije Obrenović, već i kraj višedecenijskog rivalstva iz koga će Petar I Karađorđević izaći kao sljedeći srpski kralj.

Sukob dvaju dinastija, prirodno, uticao je i na samog Karađorđevića. Mnogo prije no što će dospjeti na čelo Kraljevine, usljed takvih prilika dobar dio života proveo je van Srbije. To je, između ostalog, oblikovalo i njegove vizije kao budućeg državnika, čineći ga s početka 20. vijeka vladarem savremenog političkog djelovanja.

Iz porodičnog doma u egzil Starog kontinenta

Kao peto od desetoro djece kneza Aleksandra I i knjeginje Perside, Petar Karađorđević rođen je 29. juna 1844. godine. Njegov otac se u to vrijeme već suočavao sa političkim pritiscima: vladavina mu je bila pod znakom pitanja, tim prije što na čelo Srbije nije došao po liniji nasljedstva.

Ipak, porodica je Petru pružila toplo i sigurno okruženje. Iako bolešljiviji od svojih vršnjaka, Petar je nalazio snage za uobičajene dječačke nestašluke. Taj živahni duh, od njegove 8. godine, pokušao je ukrotiti češki učitelj Viljem Gabler, polagano ga usmjeravajući da kroz igru uči o odgovornosti i disciplini.

Docnije ga učitelji beogradske gimnazije podučavaju jezicima, vjeronauci i klaviru. Bezbrižno djetinjstvo, međutim, pomutila je nestabilna državna politika. Stoga ga otac, uz jednog od braće, na dalje školovanje šalje u Ženevu.

To će ujedno biti i početak Petrovog dugog boravka van Srbije. Iako ga je otac na taj način pokušao zaštititi, Petar nije u potpunosti mogao pobjeći od rivalstva dvaju porodica. Nekoliko godina provešće putujući Evropom, da bi se potom na duži period obreo u Francuskoj. Ovjde će postati pitomac vojne akademije, i te će godine u velikoj mjeri oblikovati njegove političke stavove.

Mladost pomućena političkim intrigama

Zašavši u svoje dvadesete – a po svršetku vojnog obrazovanja – Petra će zapratiti glasine koje su za cilj imale diskreditovanje njegovog ugleda. Pričalo se da je u Francuskoj vodio rasipnički život, što nikako nije išlo na čast potomku srpskog kneza. Iz tih razloga, mahom je izbjegavao društvo vršnjaka iz Srbije. Posvetio se, umesto toga, proučavanju ideja engleskog filozofa i političara Džona Stjuarta Mila, te pitanja poput slobode štampe, demokratije i, uopšteno, slobode jednog naroda, postaju vizije koje je mladi Petar spontano usvajao.

Za to vrijeme, političko stanje u njegovoj rodnoj zemlji bilo je sve samo ne idilično. Uprkos naporima da se okonča suparništvo dvaju dinastija, atentat na kneza Mihaila Obrenovića maja 1869. dovešće do novih raskola. Petar se, u razmatranjima oko izbora novog kneza, našao među pretendentima na presto, ali nakon optužbi da je za atentat odgovoran njegov otac Aleksandar, cijeloj porodici biva zabranjen boravak u Srbiji.

Klevete će ga pratiti i u narednim godinama – poput one da je Turcima obećao povratak u srpske gradove u zamjenu za njihovu pomoć da se domogne prestola. U međuvremenu, našao je učešća i u vojnim pohodima: Francusko-pruski rat, te bosanskohercegovačka pobuna protiv Turaka, daju mu priliku da izbrusi vojne vještine.

Negdje u to vrijeme, Petar Karađorđević po prvi put otvoreno progovara o namjeri da sa vlasti svrgne dinastiju Obrenović. Za takvo što, međutim, još uvijek nije bio spreman. Od konkretnih akcija u tom pravcu odvraćaju ga druge životne okolnosti – ponajprije zaoštrena politika u zemlji, a potom i brak koji je 1883. sklopio sa kćerkom crnogorskog kneza Nikole.

Sa suprugom Zorkom Karađorđević Petar je u narednim godinama zasnovao porodicu. Na dalji njegov život uticaće i dva nemila događaja: knez Aleksandar umire 1885. godine, a pet godina kasnije, po rođenju petog djeteta i Petrova supruga Zorka. Pritom, burna politička dešavanja dovode ga u tešku situaciju, što će potrajati sve do smrti Milana Obrenovića 1900. godine.

Borbom do posljednjeg daha do zasluženih priznanja

Do samog početka 20. vijeka, nezadovoljstvo vladavinom Obrenovića dostiglo je kritičnu tačku. Pored ozlojeđenog naroda, Aleksandar i Draga padaju i u nemilost države. Par je ubijen zavjerom vojnih oficira, a o tome je, vjeruje se, imao znanja i sam Karađorđević. U prilog mu je dalje išlo i to što su, sem vojske i Narodne skupštine, njegov dolazak na presto podržale Austrougarska i Rusija. Zvanična potvrda o izboru novog kralja data je 15. juna 1903, a Petar I Karađorđević krunisan je 21. septembra iduće godine.

Prvo sa čime se novoizabrani kralj susreo biješe političko rasulo u državi. Ipak, ne zaboravljajući principe demokratije i garancije slobode – a pritom zahvaljujući umješnosti u državnim pitanjima – Srbija tih godina uspijeva izboriti mjesto među najvišim svjetskim političkim krugovima.

Izazovi, međutim, uprkos tome ne jenjavaju. Najpre se, usljed novih političkih previranja u svijetu, Austrougarska otvoreno okreće protiv Srbije. Uslijedeće i balkanski ratovi koji će kralja ostaviti u teškom zdravstvenom stanju, ali to ga, po objavi Prvog svjetskog rata, nije odvratilo od odlaska na front.

Nakon što je poraženu srpsku vojsku preko Albanije preveo na Krf, Petru se stanje još više pogoršava. Uprkos svim nedaćama, dočekao je pobjedu po svršetku Velikog rata. Istodobno postaje i kralj novostvorene države Srba, Hrvata i Slovenaca, a samo tri godine kasnije, 16. avgusta 1921, Petar Karađorđević umire u Beogradu u 77. godini.

Na prestolu ga iste godine nasljeđuje najstariji sin, Aleksandar I Karađorđević. I mada je njegova borba za mjesto kralja Srbije trajala bezmalo 30 godina, u očima naroda i države ostao je vladar vrijedan poštovanja. Sahranjen je u svojoj zadužbini na Oplencu kraj Topole, a u znak zahvalnosti i uspomene, Narodna skupština po njegovoj smrti jednoglasno usvaja odluku da voljeni kralj ponese ime Petar Veliki Oslobodilac.