Da smrt nije neprovjerena glasina i da smrt ne boli, ne bismo mi danas bili u Ulici Mome Kapora i ne bismo bili pred ovim tekstom ovdje koji nam je sažeta biografija Mome Kapora. Ne bismo prisustvovali čudima koja se događaju ova dva dana, a prvo čudo je da je Momo Kapor 14 godina po svom upokojenju ponovo pronašao svoj izgubljeni grad, odnosno svoj novi grad – Istočno Novo Sarajevo.
Izgovorio je ovo akademik Srpske akademije nauke i umetnosti Jovan Delić ispred spomen-table posvećene Momčilu Momi Kaporu, u ulici koja nosi naziv ovog velikana u Istočnom Novom Sarajevu, na dan njenog otkrivanja.
U svom obraćanju istakao je da Srbi njeguju kulturu sjećanja, te da je kulturna manifestacija "Momo Kapor: čuvar adrese", sama po sebi niz čuda.
- Drugo je čudo veće jer će pramen Kaporove duše danas, sutra ili ovih dana pronaći grob njegove majke, poslije 83 godine. I pravo je čudo, takođe, da smo mi u Parku velika i da se park nalazi u Ulici Mome Kapora. Kapor je svaki dan bio u Karađorđevom parku u Beogradu, pored Narodne biblioteke, sa svojim psom Arčijem, i u tom parku je dočekao i onu strašnu 1999. godinu – rekao je akademik Delić, dodajući da se raduje što svjedoči čudesima, te da vjeruje da se negdje raduje i Momova duša i duše svih upokojenih na onom svijetu, kao i duša njegove majke.
Govoreći o Kaporu, Delić je naveo da je on „ubica dosade, tvorac zanimljive, interesantne literature, čovek koji vodi računa o svojim čitaocima i slušaocima i poštuje ih i piše za njih, a ne za tamo nekoga nadnebesnoga ili nekoga bezveze.“
- On piše čitaocima i stalo mu je do njih, zbog toga ga čitaoci i poštuju. Takav pisac se ponekad nije sviđao ljudima i njegov status kod nekih tzv. ozbiljnih kritičara nije bog zna kako visok – rekao je Delić.
Prema njegovim riječima, Momo Kapor je čovjek koji je pratio književnu modu, koji nije mistifikovao, nego je govorio o stvarima iz života najbližih, autofikcijskim stvarima iz svoga života i sve to prenosio u literaturu.
- On je čovjek koji je na naših prostorima, prema mišljenju jednog zagrebačkog slaviste Aleksandra Flankera bitno uticao na jedan talas koji se zvao „proza u trapericama“. „Beleške jedne Ane“, „Ada“, „Foliranti“, napisane su u tom stilu – zaključio je Delić.