Skupi se tuga za neke momente koje on neće moći da doživi na pravi način kao što je doživio svako od nas, kaže posebna mama posebnog dječaka po imenu Aleksa, kom je autizam možda oduzeo mogućnost života po ustaljenim društvenim normama, ali mu je zauzvrat na dar dao srce veliko kao kuća.

Aleksa Mišić za nekoliko dana postaće punoljetan. Njemu je sa samo dvije i po godine dijagnostikovan autizam srećom najblažeg oblika.

Ipak, njegovi roditelji Aleksandra (43) i Dejan (47) iz Pančeva godinama unazad vode bitku s vetrenjačama da mu omuguće sve ono što njegovim vršnjacima po pravu i prirodi pripada.

Za to vrijeme on svira gitaru i u svom mikrosvijetu voli život dok ga čuva mlađa sestra Jovana.

Aleksandra vjeruje da su komplikacije tokom samog porođaja ostavile trajne posljedice na Aleksino zdravlje.

Onesvijestila sam se tri puta na porođaju

– Porodila sam se u terminu. Sve je bilo kako treba. Jedino što je sam porođaj krenuo kako ne treba. Moje mišljenje je da se tu desila greška jer sam se tri puta onesvijestila. I mene i njega su tada oživljavali. Njemu je srce stalo. Međutim, nama niko nikada nije potvrdio sumnje da je njegovo zdravstveno stanje posljedica porođaja – započinje priču Aleksandra Mišić.

Aleksa Mišić/Foto: S.Krstić/Blic

Do jaslica su Aleksandra i Dejan vjerovali da je Aleksa zdravo dijete i da polako izrasta u stasitog dječaka.

Ipak, život je za njih napisao drugačiji scenario, pa su morali da pokopaju sve svoje dotadašnje vizije i snove i da započnu novi, nepoznati i posve teži život.

– Mi smo samoinicijativno otišli u Tiršovu i tamo su nam rekli da vjerovatno postoji neki problem. Tada je imao dvije i po godine. Radili su mu testiranja, EEG i na kraju su dijagnostikovali najblaži oblik autizma – sjeća se.

I kao da nije dovoljno teško ponijeti tolike terete postavljene na leđa odjednom, boriti se sa sobom, svojim sumnjama i tugama, plakati u tišini i smijati se naglas samo da Aleksa ne osjeti sve tegobe koje mu je sudbina u amanet ostavila, porodica je morala da se izbori i sa svojom okolinom.

– Mi smo se trudili da ga socijalizujemo, da bude prihvaćen od okoline i od ljudi. Ja sam otvoreno rekla prijateljima i rođacima da je to to, da ko želi možemo da nastavimo da se družimo, ko ne želi nije nikakav problem. Nismo željeli da svoje dijete dovedemo u situaciju da se osjeti odbačenim. Sa većinom ljudi smo ostali u dobrim odnosima, oni koji nisu htjeli, povukli su se - kaže ona.

Ipak, nije ni njima bilo lako da se adaptiraju na novi život, da prihvate činjenicu da njihov maleni prvenac neće imati život skrojen po mjerilima običnog čovjeka, da možda neće osjetiti sve dobro što život nosi, jer loše već jeste, ali da njihova borba za život i kroz život tek predstoji.

Ali izgleda da svakom život dâ koliko može podnijeti.

Aleksa je funkcionalan i hoda

– Jednom sam u bolnici zalutala na odjeljenje na koje nije trebalo da odem, ušla sam na jedna vrata, vidjela djecu i samo počela da plačem. Tada sam rekla sebi:”Ali moje dijete hoda, moje dijete je funkcionalno u odnosu na to kakve djece ima”. I mislim da mi je to bilo potrebno da prihvatim Aleksu. Onda sam se borila i da moj Dejan prihvati. Aleksa može da jede sam, da ide u toalet sam, da vozi bicikl, da trči, može sve za razliku od neke djece koja to ne mogu – sjeća se Aleksandra.

Veliku podršku pružala im je porodica, najviše sestra Jelena i njen suprug Žarko, a svoju braću od tetke – Mateju i Andreja Aleksa voli najviše na svijetu.

Tu je i rođena sestra Jovana koja je devet godina mlađa jer Sandra dugo nije mogla da prevaziđe strah i prenebregne traumatična iskustva prilikom rađanja prvog djeteta, a sve vrijeme vođena sumnjom da je, možda, genetski materijal nje i njenog supruga kriv za Aleksino stanje.

Aleksa Mišić sa sestrom/Foto: S.Krstić/Blic

Mlađa sestra mu pomaže u svakodnevnim aktivnostima

– Mi smo prije Jovane radili genetska ispitivanja da bismo bili sigurni da nije do nas, već da je sve do porođaja. Jovani je teško što on ne može sve što može ona. Ipka, puno mu pomaže. I kada odu na igralište, ona uvijek prati da li je njen brat tu. Hoće da mu zakopča jaknu pošto on ne može sam i da pomogne kada treba da jede.

Aleksa od trećeg razreda ide u specijalizovanu školu, nakon što u regularnoj nije naišao na podršku i razumijevanje.

Ovdje je srećan, a muzika ga najviše ispunjava.

– Sintisajzer, gitara i harmonika su ga oduvijek zanimali. Išao je jedno vrijeme na časove gitare, ali i to je prestalo. Kada god odemo na neku proslavu, on stoji pored muzičara. Ne zna da svira, ali se trudi, drnda po žicama jer to voli – kaže.

I tako dan za danom, godina za godinom, Mišići su naučili da žive sa svim lakoćama i tjeskobama, da se drže i dižu međusobno ukoliko neko klone duhom ili mu zaklecaju koljena. Važno je samo da su zajedno i da među njima jedino ljubav živi.

– Najbitnije je da ljudi prihvate jer od tog trenutka počinje pravi život. Dok ne prihvatiš, sve je laž. Ako mi naše dijete prihvatimo takvo kakvo jeste, onda će i okolina da ga prihvati jer ti nećeš dozvoliti da tvoje dijete osjeti da je odbačeno. Skupi se tuga za neke momente koje on neće moći da doživi na pravi način kao što je doživio svako od nas. Ko zna zašto je to tako. Bitno da moje dijete voli i da je voljeno – pručila je ponosna mama za kraj, piše Žena Blic.