Albert Ajnštajn, jedan od najgenijalnijih fizičara 20. vijeka, pošao je od jednostavnog pitanja šta zapravo znači istovremenost događaja. Njegova genijalnost se sastojala i u tome što je znao postaviti jednostavna pitanja i potom ih dosljedno matematički obraditi, iako mu matematika nije bila jača strana. Njegovo razmišljanje o istovremenosti događaja dovela ga je do radikalne teze o suštini vremena. Ona glasi: apsolutnog vremena nema.

Do tog su doba fizičari bili čvrsto uvjereni kako svemirom vlada jedno jedino, sveprožimajuće i sveobuhvatno univerzalno vrijeme. Ajnštajn je, međutim, otkrio, i to koristeći samo matematička pomagala, da vrijeme koje mjeri neki sat zavisi o tome gdje se on u svemiru nalazi i kojom se brzinom kreće. Ta činjenica, ako je tačna, narušava našu uobičajenu pretpostavku o svemiru.

Naime, nije očigledno zašto bi sat koji se kreće išao drugačije od onog koji se nalazi na nekom mirujućem mjestu. Takođe ne vidimo zašto bi sat na Zemlji išao drugačije od sata na Mjesecu ili na nekoj zvijezdi udaljene galaksije.

Sat, tako nam kaže “zdrav razum”, uvijek ide jednako, pod uslovom, naravno, da je u ispravnom stanju. On ne mora činiti ništa drugo već pokazivati prolazak sekundi, minuta i sati. Ajnštajn, međutim, nije držao mnogo do “zdravog razuma”, za njega je to bio tek skup predrasuda.

Ajnštajnova su razmišljanja u fiziku uvela novu pretpostavku promjenjivog vremena. Do njega je nauka vrijeme smatrala čvrstim i nepromjenjivim. Dokaz da su njegove pretpostavke tačne mu je uspio jer je vrijeme neodvojivo povezao s posmatračem koji mjeri njegov protok.

Fizika do Ajnštajna to nije učinila. Za to se prije njega nije vidio razlog jer je vrijeme bilo nadređeno i apsolutno, nezavisno od onoga ko ga mjeri. Za Ajnštajna nema apsolutnog vremena, već samo moje ili tvoje vrijeme, zavisno o tome gdje se nalazite i koliko se brzo krećete. Vrijeme je, tako je izrekao Ajnštajn, relativno. Drugim riječima, vrijeme zavisi od položaja i brzine posmatrača.

Ključ razumijevanja tog izuzetno zbunjujućeg mišljenja je svjetlost, koja je u međuvremenu postala naš pouzdani pratilac u šetnji dubinama svemira. Za Ajnštajna je samo svjetlost, ili tačnije brzina svjetlosti, nadređeno, apsolutno i nepromjenjivo svojstvo svemira. On je brzinu svjetlosti upotrijebio da dokaže kako vrijeme ne može biti nadređeno i apsolutna veličina.

Ajnštajn je pošao od dvije fundamentalne pretpostavke čiju ispravnost ne možemo dokazati, ali su usprkos tome ubjedljive i razumljive. Naučnici takve pretpostavke nazivaju “postulati”.

Prva pretpostavka glasi: brzina svjetlosti je za sve posmatrače u svemiru jednaka bez obzira kojom se brzinom kretali. Ona uvijek iznosi 300.000 km/s, nezavisno od toga da li se posmatrač pomjera prema ili od izvora svjetlosti. Tačna vrijednost brzine svjetlosti u praznom prostoru iznosi 299.792,458 kilometara u sekundi.

Druga pretpostavka glasi: za sve posmatrače u svemiru bez izuzetka vrijede isti prirodni zakoni, dakle u našoj galaksiji ne vrijede drugačiji fizikalni zakoni nego u nekoj susjednoj. Bez tih pretpostavki ne bismo mogli razumijeti strukturu svemira, u tom bi slučaju sve bilo moguće, čak i nemoguće. Zbog toga drugu pretpostavku nije teško prihvatiti.

Zašto bi u različitim dijelovima svemira vladali različiti fizikalni zakoni? Svemir bi tada bio izuzetno haotičan i nepredvidljiv.