- Šta kažeš Cile, pita me Brane, jezikom već pomalo zadebljalim od oporog domaćeg vina, dok mi pokazuje slike iz JNA. Služio je "Titovu gardu".
- Branči kakva si ti momčina bio, mogu zamisliti kako su se cure okretale za tobom kad prođeš čaršijom, dodatno ga sokolim da nastavi priču iz svojih vojničkih dana u Karađorđevu.
- Eh Cile, mogu ti reći da i jesu. Da ti ispričam kad nam je došao Tito...
Sad više i ne moram da ga slušam, sve te priče iz vojske su manje više iste i naslušao sam ih se od ljudi rođenih poslije "onog rata" , a Branu i ne treba publika, on ovo svakako ispovijeda sebi, žaleći za mladošću koja je prošla i nekim vremenom, koje se kao i mladost više nikada neće vratiti.
Pletenka se polako prazni, "vojnik" pored mene sad stoji i salutira, a ja razmišljam o fenomenu uspomena iz bivše nam armije...
- Ljubi majka svog jedinca, čuvaj se i topli, spakovala sam ti vunene duge gaće, u njima ti je zamotano nešto para, da ti se nađe - kroz suze su šaptale majke ispraćajući sinove na služenje vojnog roka.
- Nemoj da nas obrukaš, izgovara ponosni otac, obučen u štedno odijelo, koje je nosio samo kad bi išao crkvi. Tapše regruta po ramenu i u ruku mu stavlja svežanj novčanica, često više nego što je u kući ostajalo.
Oborenog pogleda, u uglu željezničke stanice stoji mlada žena, u njenim očima nema suza, noćas ih je sve isplakala. Šapće tiho, bojažljivo da niko ne čuje: "Piši mi, čekaću te...".
Glavešina iz vojnog odsijeka daje znak da se ulazi u vagone.
- Idemo momci, idemo vojnici, vakat je... Vozom odlazi pjesma i graja, a na stanici ostaje jecaj majki i vjerenica.
- Ajde, ajde dobro je više, šta ga oplakuješ, šta bi bilo da je ne daj Bože k'o kod Mare, prekorava otac ispraćenog vojnika svoju suprugu.
- Jes' vala, hvala Bogu pa je zdrav majci svojoj, zbori ona u njedra, onako više za sebe. Maru su žalili svi u selu, kukala je danima kada se pročulo da je njen Đorđo odbijen. Momčina, od brda odvaljen, nije regrutovan zbog urođene srčane mane.
Đorđu je sada upitno sve, posao, ženidba, ma čitav život. Zauvijek je obilježen žigom "momka pod manom".
- Ludog opameti, pametnog razbudali, debelog smrša, a mršavog udeblja, e to ti je bila vojska, što rece Šćepan Šćekić. Dimče iz Skoplja ti postane brat, Jure ili Slovenac kako su ga svi zvali, ti je rekao da će te zvati za kuma, samo da se skine i pravi svadbu.
- Kako ti smrde ruke na drnč, prigovara Zoltan iz Sombora, dok ti iglom iz vojničkog kompleta radi prvu tetovažu. Pisaće "JNA '75" i dva slova, juče ti je stiglo pismo, čeka te kako je i obećala....
Prokleti pasulj i repeta, misliš u sebi dok radiš atomski s desna. Poručnik je jutros ustao na lijevu nogu. Lijeva strana ti je već potpuno mokra od bare u koju već peti put padaš, al' izdržaćeš, još par dana pa će odsustvo koje si dobio kao primjeran vojnik.
Križaš kalendar, sitno je, za deset dana se skidaš, dosta ti je više, poželio si selo, oca, majku...i nju. Nju najviše, izgovaraš na glas dok gledaš u požutjelu, izgužvanu sliku... Tada si još uvijek nesvjestan da u vojsci nisi ništa ostavio, nego ponio. Ponio si uspomene za cijeli život...
Nisam služio vojsku, kad sam stasao već je bila na izmaku, ne sjećam se mnogo ni Jugoslavije pa ne mogu biti nostalgičan, te ovaj tekst predstavlja omaž svim onima iz pedeset i neke...A Brane? Tu je gord i ponosan, čeka ostav, a i vrijeme je za novu pletenku..
Piše: Davor Cicović
