Besjeda učenika JU Srednje škole ”28. juni” Istočno Novo Sarajevo Damjana Boškovića povodom obilježavanja krsne slave ove škole - Vidovdana.

Reče Gospod: „Ne bojte se onijeh koji ubijaju tijelo a dušu ne mogu ubiti“.

Blagi Bože, hvala ti na ovom daru te napaćeni srpski rod još jedared pod nebeskom kapom tvojom dočekuje sveti Vidovdan! Zaista je nečuveno u istorijama svijeta da neki narod, i to tako malobrojan i ubog, kao najveću relikviju poštuje i slavi dan najveće tuge.  Dan svoga stratišta. Dan mračniji od bilo kakve noći i užasniji od svih paklenih krugova. Obilježavamo propast svoga carstva, pogibiju hiljada najčasnijih vitezova, valjanje svete glave u blatu, vapaj gimnazistin iz švapskih tamnica, dječju suzu na djedovom traktoru… Nejasna je ovo enigma pred očima prosvećene i moderne Evrope. Nejasna i nerješiva, jer, kako kaže Sveti vladika Nikolaj: „Nijedan hrišćanski narod nema u istoriji svojoj ono što ima srpski narod, nema Kosovo.“ A nije ni važno. Navikli smo biti sami na vremenskom obzorju.

Međ' nerodnim njivama i ogoljenim planinama, iz urušenih zidina prestonog grada Kruševca uzdiže se dvor cara Lazara. Dvor je pust. Sve što je disalo ustremilo se strašnom gubilištu. Čitav nekadašnji život stao je sada u ustreptalo srce posljednje carice srpske Milice. Sa prozora svoje odaje carica nijemim pogledom ispraća svu diku srpstva na jug, na Kosovo polje. Nijema je i stamena poput hercegovačkog kamena. Duboko u sebi carica izgovara molitvu za usnule u Hristu. Jedan za drugim u jutarnjoj izmaglici nestaju: srpski vojnik, srpski učitelj i srpski seljak. Nestaju, a u odrazu naliče samome Hristu.

1. Marica, Pločnik, Čegar, Cer, Kajmakčalan, Košare… Čini se da je Srbin od svoga postanka uvijek ratovao, bez prekida i predaha. Milenijumsko vojevanje! Malo li je! U najcrnjim snovima i najkrvavijim momentima ljudske hronike, naš je vojnik postojano salutirao na braniku svoje otadžbine. Imao je i zašto! Trebalo je iskrenim rodoljubljem i sopstvenom krvlju sačuvati vjekovne crkve i manastire, prastare epitafe i požutjela jevanđelja. Potrebito je bilo podmetnuti pleća i srce u njima kako bi naredno pokoljenje moglo pričati svojim potomcima o ahilejevskom herojstvu njihova navrdjeda, kurđela i askurđela. O tragičnoj sudbi jedne civilizacije koja je sve svoje založila da se okiti Hristovim vijencem. I gdje ćete igda naći veću tragediju u skučenijem vrtlogu istorijskom nego u Kosovskoj bici, najznamenitijoj i najsvetijoj od svih? Ona je naročita zbog jedinstvene volje Lazareve vojske da pođe u smrt i iz smrti u vječnost. Ili, kako to vladika Nikolaj veli: „Drukčije je s Kosovom. Tu je potpuno jedinstvo motiva i cilja borbe, i potpuna rešenost na smrt. Borba je za 'carstvo nebesno', a ne za državu, za narod, ili za kneza, ili za ma šta zemaljsko i prolazno. I čestiti knez, i vojvode velike i male, i svi tabori njihovi, kreću na Kosovo s odlučnom voljom da žrtvuju svoje živote za carstvo nebesno, 'za krst časni i vjeru hrišćansku', 'za lijepo ime Isusovo'.“ Poučen Hristovim primjerom, Lazar je zemaljsko carstvo zamijenio nebeskim, a, ugledajući se na njega, tako odreda i njegovi vitezi. Slijedeći primjer, a strahujući od strašnih riječi kneževe kletve, ostavili su svoje majke, žene, čeljad i ognjišta i poturili glavu pod tuđinski mač. I ne samo kosovski junaci. Svi koji su pod srpskim barjakom pali, pali su da bi ih Hristos ustao. Neka je vječna slava i hvala srpskome vojniku!

2. Čini se kao da se godinama zaboravilo ili gdje bilo zaturilo izvorno značenje i istinska uloga učitelja i nastavnika. Sjetimo se da je Sveti Sava bio narodni učitelj, osnivao škole i time svoj rod izveo na put bogopoznanja. Sam Gospod Isus Hristos propovijedao je nauku ljubavi i njome zadojio sve zemaljske naraštaje. Sava izveo na put, Hristos poveo ka Tvorcu. Prosvjetni je radnik stub svakog društva. To je jedan od najtežih, ali i istovremeno najplemenitijih poziva. I upravo zato ne smijemo gubiti kompas i nepravedno zanemarivati nastavnički poziv. I upravo zato prosvjetni radnici niti jednoga trena ne smiju zaboraviti šta je cilj i suština njihovog rada i djelovanja. A u svjetlu ovoga svijetloga praznika spoznajmo jezgro obrazovanja! Shvatimo da je učitelj učeniku kao baštovan mladome drvetu! Ono koje je redovno zalivano, na vrijeme kalemljeno i s ljubavlju zbrinjavano izrašće i počinuti plodom. Mladima koji su na vrijeme počeli saznavati i vaspitati se, kojima su nauka i umjetnost pruženi otvorenih šaka, ali i koji su blagovremeno uvedeni u svoju kulturu, tradiciju i kojima je u svijesti genetski kod izjednačen sa kosovskim, plemenskim, zaista je pružena šansa i jaka potpora da postanu uzorni i dični članovi društva, ponos svoga roda. Vaspitač, učitelj i profesor mora zapaliti baklju jednom i jednom svome učeniku. Baklju koja će varničiti rodoljubljem, znanjem, folklorom i vjerom. Onu koja će mladu dušu voditi kroz tamu pećinske modernosti i otkriti joj vječne istine. Neka Bog čuva i navodi srpskog učitelja!

3. Kada bi se danas čovjek zatekao u kakvoj registarturi i izjasnio se kao seljak, pogledali bi u njega i mislili da je sišao s pameti. Reći za nekoga da je seljak uzima se za tešku uvredu i poniženje. A ima li u srpskom pamćenju plemenitije titule i čestitije hvale za raba Božijeg? I car i kralj i velmoža zaista su ponizno mogli sagnuti glave kada je na istorijsku scenu, negdje sa ruba pozornice, istupao srpski seljak. U najtežim trenucima, onda kada je hronološka kazaljka očitavala đavolje cifre, a državnost i nacija se peli na pijedestal sa vješalima, tada je srpski seljak postajao žila kucavica svesrpske stvari. Na sebe je preuzimao ulogu vojnika, učitelja, branioca, mudraca… Snaga narodne mase postajala je neprobojni bedem pred kojim su padali osvajači i slamala se carstva. Prosti narodni čovjek živ je sazidan u temelje Srbije i Srba. Bože, pomeni srpskog seljaka u carstvu svome!

Ispraćajući koljeno za koljenom, carici se nehotice ote suza izdajica. Udar kapi prolomi se kao stotinu gromova. A eho odjekiva desetercom:

„Sve je sveto i čestito bilo

I milome Bogu pristupačno.“