U bogatom i raskošnom nizu znamenitih žena Novog Sada koje su značajno, svaka na svoj način, obilježile epohu u kojoj su živjele, neizostavno je ime Jelisavete Savke Subotić (1834–1918), dobrotvorke, osnovateljke Prve ženske zadruge, prve predsednice Kola srpskih sestara (1903), izvrsnog pedagoga, besjednika i kulturnog radnika.
Umna i obrazovana Savka Subotić bila je odvažna i zagledana u ciljeve daleko ispred vremena u kojem je živjela. Smatrala je i to javno isticala da žene nisu predodređene samo za ulogu majki, supruga i domaćice, već da poput muškaraca i one imaju pravo na obrazovanje i rad. Znala je da je taj cilj ostvariv samo ako se u strogo patrijarhalnoj zajednici podigne svijest žena i društva u cjelini.
Zbog ovih svojih ideala smatrana je za jednu od prvih feministkinja među Srpkinjama u Austrougarskoj, na prostoru koji danas čini Vojvodinu. Uporedo je važila za velikog zagovornika nacionalne slobode i afirmacije srpskog identiteta u Austrougarskoj monarhiji.
Potekla je iz znamenite novosadske porodice Polit-Desančić koja je bila svjesna značaja dobrog obrazovanja – otac joj je bio Jovan Polit, a majka Julijana Desančić. Savkin, godinu dana stariji, brat Mihailo Polit-Desančić (1833−1920), bio je istaknuti srpski političar, novinar i književnik. Školovao se u Beču i Parizu gdje je diplomirao pravne i političke nauke. Bio je jedan od najbližih saradnika političkog vođe Srba, Svetozara Miletića, a posle raspada Srpske narodne slobodoumne stranke, postao je predvodnik srpskih liberala.
Njegova sestra Savka imala je svega četiri godine kada su je imućni roditelji poslali u privatnu žensku školu za osnovno obrazovanje koje u to vrijeme nije bilo obavezno za žensku djecu. Na njene obrazovne i kulturne vidike, kako je docnije zabilježila, u velikoj meri uticala je i bogata porodična biblioteka koja je za nju predstavljala riznicu znanja. Od 1846. do 1848. godine školovala se u Temišvaru, ali su je na tom putu zaustavili izbijanje Mađarske revolucije i Srpsko-mađarski rat 1848/9. godine.
Savka nije odustajala. Školovanje je nastavila u Beču gde je 1951. godine upoznala Jovana Subotića (1817–1886), doktora prava, književnika i političara. Ubrzo su sklopili brak u kojem je rođeno sedmoro djece: Dejan, Žarko, Vida, Verica, Vojislav, Branislav i Ozrena. Žarko i Vida umrli su u ranom detinjstvu. Dejan je bio pukovnik u ruskom general-štabu a drugi sin, dr Vojislav Subotić (1859−1923) postao je ugledni hirurg i jedan od osnivača Medicinskog fakulteta u Beogradu. Branislav je bio husarski kadet, a Jovan je pisao poeziju.
Porodica Subotić vratila se iz Beča u Novi Sad. Savka je bila posvećena mužu i djeci ali je nalazila vremena da učestvuje u društvenom životu. Bila je u pratnji svog supruga po mestima u kojima su živjeli Srbi u Ugarskoj, jer je tako stekla kompletnu sliku o načinu života tadašnjih žena. Ono što je vidjela nije joj se dopadalo – žene su bile većinom neškolovane.
Naročito je bila pogođena položajem seoskih žena. Smatrala je da one doprinose domaćinstvima više od muškaraca jer pored brige o porodici i obilja kućnih poslova, rade i u polju a zimi od vune i kudelje izrađuju ručne radove.
Sve to podstaklo je Savku da započne borbu da obrazovanje bude dostupno i ženskoj djeci. Jedan od načina bilo je podizanje srpskih viših djevojačkih škola i osnivanje ženskih zadruga. U svojoj rodnoj varoši, Novom Sadu, 1867. godine osnovala je Prvu žensku zadrugu koja je pomagala siromašnim djevojčicama da se iškoluju za učiteljice. Na njen prijedlog otvorene su i Više ženske škole u Pančevu (1870) a potom i u Srpskoj Atini (1874).
Svjesna da otvaranje ženskih škola, samo po sebi, neće brzo izmijeniti status žena koje u to vrijeme nisu imale nikakva prava, Savka je nastojala da probudi svijest i kod samih žena o potrebi za obrazovanjem i pravom na rad. U početku se usredsredila na žene u gradskim dobrostojećim porodicama, smatrajući da će one, tako osvješćene, umjeti da utiču i na žene iz drugih slojeva stanovništva.
Potom se posvetila ženama koje su živjele u selima tako što im je odlazila u duže posjete. Podučavala ih je i bila im podrška u vaspitavanju i njezi djece, isticala značaj obrazovanja… Upućivala ih je i u tajne ručne izrade tekstila, podsticala na izlaganje ručnih radova što je, smatrala je, bio jedan od načina da seoske žene pokažu društvu da i njihov rad treba da bude cijenjen.
Kao veliki poznavalac i zaljubljenik u ručne radove, Savka je podsticala žene da motive na svojim rukotvorinama, uz očuvanje tradicionalnih srpskih detalja, unekoliko modernizuju tako da ti radovi postanu privlačni i bogatim ljudima u gradovima. Prve rukotvorine inspirisane etno motivima koje je modernizovala Savka Subotić pokazane su na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti (1885) i privukle su veliku pažnju.
Uslijedile su izložbe u evropskim gradovima poput Praga i Pariza. U pariskom prestonom gradu 1889. godine, na međunarodnoj izložbi rukotvorina, Savka i njene žene dobile su priznanje – pirotski ćilim nagrađen je specijalnom nagradom, a povodom ovog uspjeha, Udruženje žena iz Beograda proglasilo je Savku svojom počasnom članicom.
U to vrijeme, a riječ je o drugoj polovini 19. vijeka, ženski ručni rad ne samo da je podignut na nivo umjetnosti, nego je postao i dio industrijske proizvodnje. Ženske rukotvorine, prvenstveno u tkanju i vezu, izlagane su na brojnim izložbama, pokazane su svijetu da svi vide tu ljepotu, satkanu od tradicije, mašte, umješnosti i beskrajnog strpljenja. Žene su svoje radove, najzad, mogle i da prodaju i tako počnu sa sticanjem zarade.
Građanska elita počela je da uviđa ljepotu tradicije i modernosti u ručnim radovima Srpkinja i samim ti odustala je od, do tada uvreženog, shvatanja kako etno radovi pripadaju seoskoj sredini a da oni svoje raskošne domove treba da ukrašavaju detaljima iz Pariza, Beča i Pešte. Štaviše, uslijedili su pozivi Savki da uredi njihove domove etno detaljima.
Proučavajući rukotvorine i pripremajući izložbe, Savka je budućim generacijama ostavila dragocjene zapise o ručnim radovima i narodnim običajima. Ostalo je zabilježeno da je ona bila prva žena u našem narodu koja se osmjelila da na temelju tradicije dizajnira i nove etnomotive.
Neumorna Savka Subotić isplela je mrežu od 150 ženskih zadruga koje su nosile ime „Srpkinja“ a zaživjele su ne samo u Austrougarskoj, nego i u Srbiji, Bosni i Hercegovini i u drugim državama. U tome joj je pomogao i besjednički dar. Priredila je četiri predavanja: dva u bečkom naučnom klubu 1910. i 1911. godine, a još dva u Pešti 1911. i 1912, kada je kao jedina Srpkinja bila učesnica osnivačke skupštine ženskih udruženja. Pred više od 3.000 žena iz Evrope govorila je o pravu žena širom svijeta da učestvuju u političkom životu. Njeni govori objavljivani su u srpskim, poštanskim bečkim listovima, a njene aforizmi početkom 20. vijeka osvanuli su u američkim časopisima.
Napisala je knjigu „Naše narodne tkanine i rukotvorine“ koja je objavljena 1904. godine, kao i knjigu „Uspomene“. Većina njenih spisa objavljena je u „Letopisu Matice srpske“. Za svoj književni rad dobila je priznanja srpskog i ruskog dvora kao i književnika iz okruženja. Njoj je u Sarajevu 1913. godine Jelica Belović Bernadžikovski posvetila knjigu „Srpkinja, njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas“. Čuveni pjesnik Aleksa Šantić jednoj svojoj pjesmi posvećenoj Savki Subotić dao je naslov „Majci svoga naroda“.
Preminula je 25. novembra 1918. godine, na dan kada je u Novom Sadu na Velikoj narodnoj skupštini ostvaren vjekovni san njenih sunarodnika da Srem, Bačku, Baranju i Banat prisajedine matici Srbiji. Bio je to san i Savke Subotić.
Autor: Jovanka Simić
