Bezgranično. Besmrtno.

22.02.2024. 11:17
4
IZVOR: katera.news

Moj brat Milan Ćosović izgledao je upravo onako kako sam zamišljao da izgleda Dok Holidej. Visok, bez viška kilograma, crnomanjast i ćutljiv. Starije žene u komšiluku kod kina "Kumrovec" govorile su da je fin ko curica, a mlađe su treperile i treptale očima i nije za javnost kako su ga međusobno ogovarale. Milan je bio otrov za žene. Volio je samo jednu.

Azru, prelijepu begovu kćer.

I ona je njega.

Bezgranično. Besmrtno.

Stariji iz obje familije bili su protiv te veze, Turkinje i kaura, a mi mlađi smo navijali za njih. Iz inata strarijima. Mi smo bili Titovi pioniri. Djeca komunizma. Lafo.

Kad je tobože propao komunizam, i samoukinulo se bratstvo-jedinstvo, Srbi su sa sobom ponijeli bratstvo. Pokidali su i načeli veze sa jedinstvom i sve rijeđi su bili oni poput mog brata Milana Ćosovića i njegove Azre. Oni su se voljeli bezgranično i besmrtno.

Slovenački lovci, njemački specijalci i Kekec postrijeljali su regruta JNA koliko su mislili da treba i iz Slovenije isjerali četvrtu evropsku vojnu silu, rat između Hrvatske i Krajine tek se palio kad je Milan rekao Azri da ide na teren u Kragujevac. Ona je plakala. Nije znala razlog. Mi smo bili ravnodušni na njegov odlazak. Imali smo preče stvari. Počeli smo odreda da navijamo za Crvenu zvezdu, tajno skupljamo partijske knjižice sa Karadžićevim potpisom, zavidimo Minji Jovanoviću i Riletu Golijaninu na knjižicama sa parafom Vuka Draškovića, navijamo za naše u Krajini, čitamo Jevrićeve i Kalajićeve reportaže i Crnčevićeva "Pisma sinovcu", na Jutelu i TV Beograd pratimo stanje na frontovima i divimo onima koje nam je Udba i beogradska estrada poturala za srpske vođe i komandante.

Oko Vukovara je gorilo. Neke komšije, Srbi i Hrvati, preko noći su prestajali da se pojavljuju u našim kafićima.

Kao najstariji Gavrov unuk i kao neko ko se šatro brine jednom sam zvao Azru da pitam javlja li se moj brat Milan Ćosović. Rekla mi je da redovno dobija razglednice iz Kragujevca i da je dva puta zvao.

- Loše su telefonske veze Sarajeva sa Srbijom, jedva sam ga čula. Uglavnom, dobro je. Ne žali se.

TV Beograd prva je objavili vijest da je JNA oslobodila Vukovar. U reportaži u prvim minutama večernjeg TV dnevnika na snimku se vidio moj brat Milan Ćosović. Sjedio je na kupoli pored tenkovske cijevi s visoko podignuta tri prsta. Kao Dok Holidej.

- Evo ti ovog tvog šejtana, u Kragujevcu.

Beg je ironično izazivao Azru. Smrtno ljut na kćer jedinicu.

Mi smo bili ponosni. Osvjetlao nam je obraz.

- Znao sam ja...

Moj brat Milan Ćosović nama nikad nije pričao o ratu u istočnoj Slavoniji. Crnomanjast i ćutljiv. Azri se pravdao da su ga na silu mobilisali. Ona mu je povjerovala. Voljela ga je. Bezgranično. Besmrtno. Mi nismo htjeli da mu vjerujemo. Beg nije mogao. Pamtio je riječi predaka.

- Jednog Srbina zaveži u vreću i stavi pod sto, a drugog postavi u čelo stola i jedi i pij s njim, obojica ti isto misle.

Tih dana i sedmica Sarajevo se mijenjalo pred našim očima. Rušio se jedan svijet, a stvarao se haos. Oružje, plebisciti, referendumi, ilahije, gusle, "danke Dojčland", Jugoslavija, Bosna, Juka, Ćelo, Šerbedžija. Hrvati pjevaju "Zadnja Ruža hrvatska", Hrvati i muslimani "E moj druže beogradski", a Srbi stare narodnjake iz prošlih ratova. Srpski muzičari još uvijek izigravaju misice "ja sam za mir u svijetu...", a one beogradske narkomančine prave bend "Rimtutituki". I dok se "Rimtutiruki" kamion vozaju beogradskim ulicama i pjevaju "Mir, brate, mir" u Sarajevu jalijaši ubijaju srpskog svata. U porti Stare crkve Gardović nije htio da im dobrovoljno preda srpsku zastavu.

Za četiri godine Velikog rata Austrougari i šuckori nisu zarobili nijednu srpsku zastavu.

Za četiri godine Drugog svjetskog rata Nijemci i ustaše nisu zarobili nijednu srpsku zastavu.

U noći ubistva Starog svata, Srbi su postavili barikade na prilazima svojim kvartovima, a Sarajevo je osvanulo kao blokiran grad. Nepodržani od Karadžića, Krajišnika i generala Kukanjca, naoružani mladići sakriveni pod maskama stražarili su pred svojim kućama i na važnijim raskrsnicama. Na najprometnijoj sarajevskoj raskrsnici, na Pofalićima, samo moj brat Milan Ćosović je bio bez maske. Visok, bez viška kilograma, crnomanjast, ćutljiv. Kao Dok Holidej. U maskirnoj uniformi i heklerom, pred kamerom Jutela.

- Evo ti ovog tvog šejtana, na Pofalićima...

Više nije bilo vremena za pravdanje Azri. Sarajevo je eksplodiralo. Mog brata Milana Ćosovića i njegovu Azru podijelila je Miljacka. On je otišao u srpsku specijalnu policiju na Vraca, a ona je ostala na Bjelavama.

Godinu dana kasnije u maloj kući u Jahorinskom potoku pili smo metil alkohol i večerali mesni narezak godište naših roditelja, jedan drugom pričali o bitkama u Kravici, Crvenoj kući na Grbavici, Kasindolskoj ulici i Maderi u Aerodromskom naselju, plakali i pjevali neprijateljske patriotske rok pjesmice "Grbavica", "Vojnik sreće", Lupi petama i reci i evo sve za Hrvatsku" i

...Ptico moja kad rat prođe, raspast će se okovi

Tad poleti čistim zrakom, iznad zemlje slobodne,

Spusti jedan bili cvitak tamo iznad Kijeva

Spusti jedan bili cvitak tamo iznad Kruševa...

Nisam ga pitao za Azru. Ni on je nije pominjao. Kad mi je pričao i jednoj Dunji s kojom živi u Zvorniku i namjerava da se ženi jednom je greškom rekao "moja Azra" a da nije primjetio da je pogriješio.

A možda i nije pogriješio?

Volio ju je.

Bezgranično. Besmrtno.

Pred zoru sam obećao da ću mu biti đever u svatovima i otišao sam na Ilidžu. Moj brat Milan Ćosović me pratio do kapije. Mršav, prosijed i još ćutljiviji. Na izlazu na drum ka Palama jednom sam se okrenuo. On je stajao na kapiji i mahao. Ja sam podigao tri prsta.

Više se nikad nismo vidjeli.

Čuli smo se nekoliko puta. Razočaran u srpstvo pominjao je krijumčare municije i prijetio, čim se oženi, da će da seli kod sestre u Australiju. Nisu mu dali. Ratni profiteri su ga strijeljali u liftu u Zvorniku. Dunjin stric je posvjedočio da se moj brat Milan Ćosović sam ubio.

Zbog toga njegovoj majci nikad nije priznat status porodice poginulog borca.

"Nije poginuo u borbi".

Novokomponovanim Srbima, onim iz "Rimtutituki", koji se sad hvališu da su rod s Gavrilom Principom ni Karađorđe, Apis, Draža, Mladić nisu borci. "Nisu poginuli u borbi"

Mom bratu Milanu Ćosoviću, posljednjem od sedam, nisam bio na sahrani. Bar da ponesem krst kad nisu dali da budem đever.

Bio sam na Nišićkoj visoravni. Sam.

Piše: Željko Pržulj

Komentari 4
  • Generic placeholder image
    Shane 25.02.2024. 11:26
    Tuzna prica naseg naroda, svaki put se jednako uzbudim i najezim u Željkovim pričama iz naše raje !
  • Generic placeholder image
    Goran 24.02.2024. 19:08
    Tuzna prica,gospodin Przulj to pise ka i svi vrhunski pisci,a sto narod rece,nema dlake na jeziku,ni pardona
  • Generic placeholder image
    Merc 22.02.2024. 14:41
    bez riječi,,, hvala željko za ovakve tekstove,,, srbi brzo zaboravljaju
  • Generic placeholder image
    Savo 22.02.2024. 14:03
    Licno sam poznavao Milana on je bio u skoli policije na Vracima sa nama se druzio.U razgovoru sa njegovim kolegama svi su potvrdili da je izvrsio samoubistvo u liftu u Zvorniku sto su potvrdili i njegovi drugovi iz sp.policije.
    Dobar drug kolega ratno stanje alkohol i ludilo . Bog da mu dusu prosti.
Povezane vijesti
AA U P - priča iz zbirke "Za sve je krivo nevrijeme nad Firencom" AA U P - priča iz zbirke "Za sve je krivo nevrijeme nad Firencom"
Željko Pržulj: "Lov na Miroslavljevo jevanđelje" (odlomak) Željko Pržulj: "Lov na Miroslavljevo jevanđelje" (odlomak)
Željko Pržulj - "Između dva potopa" (odlomak) Željko Pržulj - "Između dva potopa" (odlomak)
Najčitanije
  • Operacija Tekbir - neuspjeli pokušaj deblokade Sarajeva
    18h 10m
    11
  • “Tražim muža”: Ljepotica iz Banjaluke "zapalila" društvene mreže (FOTO)
    19h 31m
    4
  • Večeras otkrivanje i osveštenje spomenika porodici u Istočnom Novom Sarajevu
    18h 59m
    0
  • U Istočnom Novom Sarajevu otkriven spomenik porodici - simbol egzodusa sarajevskih Srba (FOTO)
    7h 3m
    5
  • Zemljotres u BiH
    11h 7m
    0