Devedesetsedmogodišnji Blagoje Boljanović, iz Avtovca, kod Gacka, jedan od najstarijih učitelja u Hercegovini. Počeo je da opismenjava omladinu krajem Drugog svjetskog rata.

Fojnica, Avtovac, Dobrelja, Kazanci, Dulići, Samobor, Kula, Lipnik...Ovo su neke od jedanaest seoskih škola, u kojima je Blagoje učiteljevao.

Godine 1945, kao svršeni gimnazijalac, opismenjavao je omladinu i mještane starije od sebe, u Lipniku i Jaseniku kod Gacka. Prvo učiteljsko namještenje dobio je u školama u Riljima i Grabovici kod Nevesinja.

Ne zna koliko je kilometara prepješačio, idući od jedne do druge škole, ponekad radeći po cio dan. Nije bilo vozila i uređenih puteva. Krajem Drugog svjetskog rata, vraćajući se s večernjih časova, promrzao je, jedva preživio i "zaradio" invaliditet.

Najteže je, priznaje, bilo opismeniti stariju omladinu, muškarce i žene, koji su odavno bili prerasli školski uzrast. Zadatak težak, u vrijeme kada vlasti nisu mogle da ubijede domaćine da školuju svoju djecu.

Bilo je, kaže, lijepo radni vijek provesti kao prosvjetni radnik. Najdraže mu je kada sazna da je neki od njegovih učenika postao ljekar, oficir, pravnik... ugledni građanin društva. A, bilo ih je mnogo.

Na adresu u Avtovcu često mu pošalju autorske knjige, koje, iako duboko u desetoj deceniji, čita bez naočara. Draga su mu i priznanja za prosvjetu, ali i aktivan penzionerski rad, koji mu je predznak već četrdeset godina.