Nikola Spasić je bio opančar golubijeg srca, čovjek koji je imao i obraz i čast, skroman, vrijedan, uporan, jedan od najvećih dobrotvora srpskog naroda. Vjernik i patriota. Sve što je stvorio, vratio je svom otečestvu.

U plejadi najvećih srpskih dobrotvora njemu pripada počasno mjesto. Vidljivo je to i iz knjige o njemu, ali i o drugim velikim dobrotvorima, u intrigantnoj i ekskluzivnoj ediciji, autora Milomira Kragovića, publiciste i istaknutog književnika iz Beograda.

– Kad sam, pre nekoliko godina, krenuo da istražujem ko su najveći naši dobrotvori, nisam očekivao da je toliko malo dokumenata i premalo knjiga o ljudima koji su sve što su stekli, nesebično darovali svom narodu – prisjeća se, u razgovoru za „Magazin”, autor edicije.

Prvi put se, tek sada, objavljuju zasebne knjige, kompletne biografije o Nikoli Spasiću, Luki Ćaloviću Trebinjcu, Savi Popoviću Tekeliji, Simi Andrejeviću Igumanovu, Iliji Milosavljeviću Kolarcu i drugima, što najbolje potvrđuje koliki je naš grijeh. Srećom, njihova djela nadilaze vijekove.

Ljudi s vizijom

Prvo kolo edicije posvećeno je, osim Spasiću i Simi Andrejeviću, i Miši Anastasijeviću i Mihajlu Pupinu.

– Prilikom pisanja, držao sam se činjenica iz života i rada ovih naših sunarodnika, nastojeći da to ne bude suvoparan, faktografski zbir, već zanimljiva, romansirana priča o njima – objašnjava Kragović.

Živjeli su u turbulentnom 18. i početkom 19. vijeka. Imali su viziju i bili veoma naklonjeni otadžbini.

Svoje bogatstvo nisu rasipali, već su gradili, izdašno finansijski pomagali i na kraju sve to ostavili svom narodu. Tako se, recimo, malo zna da je Nikola Spasić, koji je ogromno bogatstvo stekao na šivenju opanaka i gunjeva, svojoj zemlji ostavio tadašnjih 50 miliona dolara. Više nego i sam Nobel, čija se nagrada i danas dodjeljuje. Komunistička vlast je 1958. otela svu Spasićevu zaostavštinu. Imao je nekoliko ekskluzivnih zgrada u Knez Mihailovoj ulici i više od 100 stanova u centru Beograda. Zakonom o nacionalizaciji poništen je Spasićev testament, kao i ostalih dobrotvora, dok su istovremeno nestali milioni dinara s računa tadašnjeg Privrednog društva. Srećom, obnavlja se rad njegove zadužbine i vraća oteta imovina.

Miša Anastasijević je uspio da se obogati trgujući solju, iz kneževine Vlaške i kneževine Moldavije, današnje Rumunije. U vlasništvu čuvenog kapetana Miše bilo je 200 kuća i oko 10.000 hektara zemljišta, 74 lađe za prevoz robe, oko 18 miliona dukata u gotovini, 37 kamaraša – pristaništa na Dunavu.

Vrijednost ove trgovačke imperije premašivala je dvije milijarde tadašnjih dinara. Polovina evropskih država imala je manji godišnji budžet od njegovog bogatstva! Ministru prosvjete i crkvenih poslova Kosti Cukiću on je 1863. uputio zavještajno pismo u kojem je naznačio da, za potrebe prosvjete, poklanja svoju velelepnu palatu na današnjem Studentskom trgu, čija je izgradnja koštala stotine hiljade dukata.

Miši je posao išao veoma dobro. Umio je s robom, ali i s ljudima. Ostalo je zapisano da je neumorno obilazio srpska sela, otkupljivao stoku i prodavao je trgovcima koji su je, dunavskim lađama, prebacivali u Austriju.

– Parice padaju kao letnja kiša – umio bi da uveče ponavlja, prebrojavajući dnevni pazar.

Kad je saznao da su u Austriji veoma traženi jelenski rogovi, bacio se i na tu vrstu biznisa. Samo u jednoj godini je od tog posla zaradio 40.000 groša. Veoma brzo je postao jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji.

A, tek Mihajlo Pupin, vidoviti pastir iz Idvora. O njemu se, manje-više, sve zna, pa ipak...

– Kad se domogao Amerike, sve vreme je sanjao svoje rodno mesto, svoj Banat, ponavljajući poruke majke Olimpijade – piše Kragović u svojoj knjizi o Pupinu.

Na vrhuncu slave, kao izumitelj epohalnih patenata i dobitnik najvećih naučnih priznanja, ostao je rodoljub i dobrotvor, vjerni hrišćanin, skroman, uvijek spreman da pomogne svojoj zemlji.

Pupinov fond

Poslije 11 godina provedenih u Americi, otisnuo se ka Evropi, ovoga puta kao profesor. Sticajem okolnosti, jer je za to saznao na pančevačkom pristaništu, prisustvovao je u Sremskim Karlovcima prenosu moštiju Branka Radičevića iz Beča na Stražilovo. Povratak u zavičaj prilično ga je razniježio. Radovao se susretima sa starim drugarima, odlazio na porodična veselja, prisustvovao svadbama i krštenjima, jeo štrudlu s makom za kojom je žudio u Americi. S majkom je šetao šorovima Idvora i banatskom ravnicom, išao ocu na grob, u crkvu. U otadžbini je osnovao fond koji je, u početku, raspolagao s više od sedam miliona dinara.

Milomir Kragović podsjeća da su ovi ljudi svojim dobročinstvom zaslužili da imaju knjige o sebi, ulice, kvartove, bulevare, spomenike, muzeje, da se o njima priča u školama, na naučnim skupovima.

Raskošni prijemi Miše Anastasijevića

Kad je odlučio da živi u Kležnju, u Vlaškoj, Miša Anastasijević je sebi sagradio dvorac, a na spahiluku je imao fabriku špiritusa i veličanstvenu crkvu za čiju izgradnju je potrošeno 120.000 dukata! Vodio je raskošan život, pozivajući u goste i rumunskog kralja Karola, koji je kod njega dolazio da bi lovio i uživao. Bili su to prijemi za pamćenje, jer je samo na čast Miša trošio i po 2.000 dukata. Prijem je trajao više dana, organizovani su balovi, pozorišne predstave i druge zabave, bile su tu i najljepše žene Rumunije. Gosti su uživali u specijalno napravljenim šatorima-paviljonima. U Kležnju je dočekivao inostrane prinčeve, rumunske velikaše i svoje prijatelje. Zabave su ga često koštale i 100.000 forinti.

Zaljubljen u Prizren

Da nije bilo Sime Andrejevića Igumanova ko zna da li bi se 1872. godine izgradila Bogoslovija u Prizrenu. I čuvena, monumentalna palata na Terazijama je njegova imovina. Izgrađena poslije njegove smrti, 1937. godine. Jedno vrijeme je poslovao u Carigradu. Tih, pronicljiv, skroman, inteligentan, nesebičan, dalekovid, zaljubljenik u Prizren, godine 1880. sačinio je testament koji i danas može da bude obrazac za vječno trajanje.

Prilikom jedne posjete Prizrenu, pozdravljen od mnogobrojnih mještana, interesovao se šta ima novo u čaršiji: „Nemoj da mi ulepšavate, kazujte samo istinu. Hoću da pomognem, sad sam bogat, ali da vidim šta je najpreče. Hoću da činim dobra dela”.

Kad je izgubio svog jedinog sina Manojla, posinio je svu djecu Stare Srbije. Omalenog lica, crven kao ružica, bijelih brkova i kose, ostaće upamćen kao jedinstven čovjek i veliki dobrotvor.

Piše: Miroslav Stefanović