Složenost vjerskog i nepostojanje nacionalnog opusa, definisanog onako, kakvim ga imamo danas, kod titularne i identifikacione pretenzije iz dva gore navedena karaktera, unosi dosta zbunjenosti i recipročnih stavova, šire javnosti prema liku i dijelu Kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića.

Dok, to nije slučaj kad se primjenjuje jasno metodološki definisan princip istorije, kao nauke. Njeno nije da navija, za jednu, drugu ili treću stranu, nego da iznosi činjenice, na osnovu kritičkog poimanja okolnosti, događaja i ličnosti. A okolnosti vezane za jednu od najznačajnijih ličnosti četrnaestog vijeka na prostoru Helmsa su nemilosrdno tačne, čak i iz perspektive duge šest stotina godina.

Pretenzijom na presto Nemanjića, na koji je imao rodoslovno, odnosno nasljedno pravo, Tvrtko je pod svoju titulu podveo Srbe i teritorije kojima je upravljao. Geografski, na prvom mjestu Bosnu, te ne postoji ništa sporno u tumačenju „Bosanski kralj Tvrtko“. No, postoji u percepciji ko su formalno-pravni, kulturološki, vjerski, ideološki potomci kako Tvrtka, tako i stanovnika tadašnje Bosne.

Sad ću uprostiti, da bih mogao da se fokusiram na poentu.

Prihvatanjem islama, sa svim posljedicama koje on nosi, od privilegija za vrijeme Turskog vakta, do promjene imena, načina religijskog ispovijedanja, odnosa prema bogu i prema drugima i drugačijima, postavljenih u džihadu, dobar dio stanovništva Bosne se odrekao bilo kakve poveznice sa autohtonim frakcijama Hrišćanstva, pravoslavlja, rimokatoličanstva, pa na kraju krajeva i bogumilstva, zavedenog kao jeres, ali hrišćanska jeres, Isusa, Biblije i svih društvenih normi karakterističnih za taj period. Dakle, u potpunosti se utopio u ideju okupatora, što su Turci svakako bili.

Elem, po kom parametru, istorijskom, moralnom ili racionalnom bi oni koji danas baštine pravo nasljednika sultana, paša, aga i begova, mogli svojatati Tvrtka, koji je sa njima ratovao? I zašto to uopšte rade?

Odgovor je jednostavan, Bosanci, Bošnjaci ili kako se već danas nazivaju, prolaze kroz viševjekovnu krizu identiteta, te su od srednjeg vijeka, pa do danas, bili Turci, pa dočekivali Austrijce, nudeći se da su Kelti i Iliri, u SHS-u postali Srbi muhemedinci, kralju Aleksandru stope posipali cvijećem, onda i sami postali cvijeće, hrvatsko, zatim kreće faza muslimana sa malim m, koje Titovom odlukom prerasta u veliko i u veliki presedan u svjetskim okvirima, da bi 1993. postali ono što su i danas. I da ne bude zabune, nemam ja ništa protiv, neka se svako izjašnjava prema osjećaju, ali taj osjećaj ne smije osporavati dostojanstvo drugih.

Dakle, braćo Bošnjaci, budite i Kelti i Tračani i Pelazgi i Čejeni, šta god želite, samo nama ostavite da budemo ono što smo oduvijek bili - Srbi, kako mi, tako i naši preci, među kojima je svakako i „Bosanski kralj Tvrtko“. 

Piše: Davor Cicović