Profesionalno usavršavanje vas nekada odvede tamo gdje se u snu niste nadali, da radite nešto što Vam ne bi lako palo na pamet. Tako sam se i ja obreo u Splitu, gdje zadnjih par mjeseci od tamošnjih profesora učim o brendiranju turističkih destinacija – što sam ja, svršeni student klasičnih studija ekonomije, i po vokaciji, makroekonomista, godinama podcjenjivao kao mlaćenje prazne slame. Uostalom, to podcjenjivanje i uobraženost „teoretskih ekonomista“ nije samo moja osobina. Da nije nje, ne bi Štiglić prošlog mjeseca preko medija poručio Trampu da bi ga oborio na ispitu da je kojim slučajem Tramp njegov student. Međutim, Amerikanci za ovakve izjave očito ne haju. Ustalom samo kod nas se „čista ekonomija“ kakva se uči na većini naših fakulteta poistovjećije sa biznisom, odnosno „poslovnom ekonomijom“. Pa nam onda poslodavci kukaju kako svršeni studenti pojma nemaju kada treba „zapeti“, nesvjesni da je čista ekonomija u suštini jedan elitni studijski program koji treba da školuje buduće gospodare svijeta, ministre i direktore, a ne šalterske radnike, vozače dostavnih vozila i komercijaliste kako je oni doživljavaju. Doduše, što se tiče Republike Srpske, dosta bi bio i jedan fakultet „čiste ekonomije“, dok je postojećih dvadesetak smiješna pojava. Današnja teoretska ekonomija je jedna vrlo sofisticirana nauka čiji nivo ne mogu lako da isprate ni Beograd, Zagreb i Ljubljana, a kamoli mi.
U svakom slučaju da se vratim predmetu moga boravka u Splitu.
Po starom oprobanom običaju, prije nego što sam uzeo da učim novu treminologiju, koju marketingaši između sebe upotrebljavaju, kao znak da ste pripadnik njihovog esnafa, odlučio sam se da pročitam što više o iskustvima razvoja turizma u drugim zemljama svijeta, a prije svega Balkana. Hrvatska, Turska, Crna Gora, Švajcarska, broj turista, prihodi od turizma, broj radnika u turizmu, kvalitet usluge, struktura noćenja… Sve te podatke sam gutao, razmišljajući kako mi oni mogu pomoći da odredim gdje se nalazi turizam u Bosni i Hercegovini i kako mu pomoći.
„Da bi se brendirala neka turistička destinacija prvo treba uvidjeti koje su njene komparativne prednosti“ kaže citat iz jednog rada koji sam čitao. Pa nastavlja: „Potrebno je osmisliti priču koja će se prodati na svjetskom turističkom tržištu. Milano prodaje šoping, Pariz romantiku, Barselona kulturu, New York…“.
Hmmmm. Šta bi to Bosna mogla prodati kao svoju priču? Možda posjetu minskim poljima? Ne. Dramske nastupe naših političara? Srebrenicu? Hmmm.
I onda mi je sjevnulo. Po čemu je Bosan poznata? Pa po tome što je rupa. Tamni vilajet. Bermudski trougao za strane donacije i najnazadnija zemlja na Evropskom putu. Za većinu Evropljana ovdje se još vodi rat i to ne među građanima, nego među plemenima. Može li se to prodati? Možda i može. U svakom slučaju prodati se kao rupa bilo bi mnogo lakše nego pokušati parirati susjednoj nam Švajcarskoj koja raspolaže sa 1.107 muzeja. Doduše, ovdje govorimo o brendiranju priče, a muzeji nam ipak trebaju, što ne treba poistovjećivati.
Dakle, je li moguće prodati ništa – brendirati se kao rupa i na tome zaraditi? Moguće je. Profesor Jovo Ateljević, koji je godinama živio na Novom Zelandu mi je pričao kako Evropljani, a posebno Englezi provedu 24 časa u avionu da bi nedeljama šetali po travnatim pejzažima Novog Zelanda. I u Dubaiju vas odvedu da vidite pustinju – a šta je pustinja do odsustvo bilo čega. Na kraju i moje iskustvo je takvo. Kao otac troje djece i jedini u porodici koji ima posao prinuđen sam mjesecima raditi po 16 sati dnevno da obezbjedim zadovoljavajući životni standard svojoj porodici. Kada se nešto zaradi i preko egzistencijalnog minimuma, te u rijetkim trenutcima kada nađem vremena za odmor najviše bih volio da me proguta kakva crna rupa, da mi ispere mozak i ispljune me nazad za sedmicu ili dvije! A rekao bih da većina Evropljna i Amerilanaca živi upravo kao i ja – preumorna od borbe na globalizovanom tržištu rada – radije su za pasivni odmor „ne zovi me i ne pitaj gdje sam“, nego za aktivni odmor „bančenje i obilaženje od sumraka do svitanja“.
E za takve evropske turiste Bosna je kao Bogom dana. Blizu, a nerazvijena, rijetko naseljena i sa primjesama sela i seljačkog gdje god se okreneš. Ukratko, imamo šta da ponudimo – mi smo rupa! Odmorite mozak, pojedite nešto domaće, udahnite čist vazduh jer mi fabrika ionako nemamo.
Međutim, avaj ni rupa ne može biti svako. Biti „dobra“ rupa, za koju bi neko platio da je vidi i posjeti ipak podrazumjeva posjedovanje aerodroma sa avio-linijama sa najvećim gradovima Evrope, autoceste su standard, a ne luksuz, razminiranje nije pitanje bezbdjednosti već predispozicija razvoja, a ratni pokliči i zveckanje oružijem plaše i ludake, a kamoli mirne ljude koji bi samo da se odmore od svega. Javna bezbjednost, da Vas niko neće greškom raznijeti na ulici, ukrasti vam automobil ili kidnapovati dijete je takođe nešto što se podrazumijeva.
Zato bih molio naše političare, da od nas ne prave veću rupu nego što već jesmo. Ako zveckanje oružjem vama donosi političke poene, društvu u cjelini šteti. Umjesto toga, vratite se pravljenju autoputeva, pa makar ih pravili iz inata, povežite aerodrome sa ostatkom Evrope, ako ne možete sa svijetom jer to nije luksuz već ulaganje u razvoj, sklonite ludake sa ulica, očistite planine i polja od zaostalih mina. Odškolujte i nešto budućih turističkih radnika, ako možete, jer ih nemamo. Dajte da budemo pristojna rupa, pa da i nama krene.
Autor: Marko Đogo
