Budo Simonović, profesor koji je 1973. godine odložio dnevnik i posvetio se novinarstvu, bio je dopisnik "Politikinih" izdanja i drugih medijskih kuća, a autor je i brojnih knjiga među kojima je najčuvenija "Ognjena Marija Livanjska" koja je autentično dokumentarno djelo o stradanju Srba od ustaša u livanjskom kraju u Drugom svjetskom ratu.

Ovu knjigu Simonović je objavio još početkom devedesetih, a do danas je doživjela deset izdanja uz prevođenje na engleski i ruski jezik. I danas, više od tri decenije nakon objavljivanja, ova knjiga izaziva ogromnu pažnju kod čitalaca, a promocije svakog novog izdanja posjećuje na stotine ljudi ukazujući na značaj borbe za istinu o stradanju srpskog naroda ne samo na području Livna.

U velikom intervjuu za naš list nakon nedavne promocije knjige u Istočnom Sarajevu Simonović je govorio o "Ognjenoj Mariji Livanjskoj", svjedočanstvima, stradanjima, kulturi sjećanja, ali i zaborava.

GLAS: Otkud potiče Vaše interesovanje za stradanje Srba u livanjskom kraju?

SIMONOVIĆ: O tim stradanjima sam nešto malo čuo za vrijeme studija jer sam imao nekoliko drugara iz Livna i Glamoča koji su bili sa mnom na fakultetu i u beogradskom Studentskom gradu. U tim zimskim noćima sjedilo se i pričalo o rodnom kraju. Bila je tu Biljana Radeta, iz porodice Radeta koja je puno stradala, pa je iz Glamoča bio Slobo Radanović, Tomo Belenzada, Ratko Šavija... Spominjem namjerno ta imena, a sve to se događalo u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog vijeka. Za te četiri godine našeg druženja ponešto sam čuo o tome, ali oni nisu ništa konkretno znali. Možda neki pojedinačni slučaj jer je očigledno da su i od njih roditelji čuvali i krili punu istinu. Nedugo nakon studija čuo sam da tamo negdje kod Livna ima selo sa velikim spomenikom žrtvama koje su ustaše pobile, a na spomeniku su bila navedena samo imena domaćina, ali ne i ubijenih članova njihovih porodica. Posebno me je frapirao podatak da tamo živi žena koja je bila više od mjesec dana u jami, da je tamo bačena u devetom mjesecu trudnoće, da je pobacila u jami, ali da je ipak preživjela. Meni je to izgledalo nevjerovatno. Međutim, ta novinarska znatiželja je proradila i 1. juna 1990. godine sam krenuo da to provjerim. Tada sam radio u "Ilustrovanoj politici", ali odlazak u Livno nisam prijavio ni glavnom uredniku Radu Šoškiću, ni svojoj porodici. Nisam im rekao ni kud idem, ni zašto idem, jer svi su se malo plašili tog ustaškog kraja. U Livnu sam našao kolegu Sveta Ljuboju koji je bio dopisnik "Oslobođenja" i kada sam mu rekao zašto sam došao, on se brecnuo i imao sam utisak da se uplašio. Onda je krenula priča i otišli smo kod prote Mirka Jamidžije koji je bio paroh livanjski koji je dugo bio tamo i mnogo podataka je znao. To je bila početna stanica i već sutradan sam bio u Čelebiću i našao Dušana Šunjku  koji me je odveo i do spomenika i do Stane Crnogorac i do drugih koji su preživjeli gubilišta. Te priče su krenule i od samog početka sam imao nekoliko problema. Srbi su bili vrlo uzdržani i uplašeni. Čini mi se, na početku da sam neke Hrvate pitao, više bi mi kazali nego oni. Kada sam već u narednom broju "Ilustrovane politike" objavio priču o Stani Crnogorac koja je mjesec i po dana provela u jami i pobacila, preživjela, i poslije rata rađala, stvari su se pokrenule. Pripremanje knjige i potraga su trajali 15 mjeseci, a kada sam se sljedeći put ponovo pojavio u Livnu, odjednom su me svi drugačije gledali. Za cijelo vrijeme nisam doživio ni najmanju neprijatnost od Hrvata. Kako i zašto, to ne umijem da objasnim. Ni tada, ni 16 godina kasnije, kada sam ponovo došao i napravio novo istraživanje i dopunio prvo izdanje, nije bilo problema.

GLAS: Do kojih podataka ste došli, koliko je Srba pobijeno, koliko je jama…

SIMONOVIĆ: U Livnu i tom kraju koji gravitira Livanjskom polju ima više od 20 gubilišta. Najviše je jama, potom onih škrapa (skipa) koje su pliće, gdje su ih zatrpavali, i ona otvorena gubilišta. Jedno od najvećih među njima su Prolog i šuma Koprivnica na Kupreškim vratima, gdje su te Srbe koje su povezli, navodno u Srbiju, pobili. Njihovo putovanje se završilo na Kupreškim vratima u toj šumi, gdje su ih sve poklali na najzvjerskiji način. Vozili su ih autobusima i orgija je počinjala u samim vozilima. Vjerovatno bi sve to palo u zaborav. Znalo se da ih nema, ali niko sa sigurnošću nije znao gdje su pobijeni i ko je tu sve pobijen. Desilo se poslije rata da je jedan od tih vozača koji je vozio autobuse i koji je bio silom mobilisan, musliman Ismet Duran, koga je poslije rata pritisla griža savjesti o tome šta je sve vidio, počeo da pije i u takvom stanju otvarao dušu. Neko je bio pametan pa je sve to zabilježio, Ismeta dobro ispitao i ta priča je dospjela do Lordana Zafranovića koji je napravio kultni film u kojem šest minuta traje scena ustaških orgija u autobusu. Lordan je prije nekoliko godina gostovao u Podgorici i tu je pričao o tome kako su mu iz Komiteta za dodjelu "Oskara", jer je film bio nominovan za tu nagradu, poslali poruku u kojoj su tražili da izbaci tih šest minuta i da će dobiti "Oskara" ako to učini. On im je odgovorio: "Nemate vi tako veliki 'Oskar' da možete platiti tih mojih šest minuta", i nije htio. Na tih 20 gubilišta, koliko je navedeno u knjizi, ubijeno je 1.587 Srba sa tog područja. Tu su podaci ubijenih po imenu, prezimenu, po selima, po mjestu rođenja, godini rođenja, mjestu smrti. Sve to postoji.

GLAS: Koliko Srbi pamte ta svoja stradanja?

SIMONOVIĆ: Što se tiče nauka iz prošlosti i svih tih tragedija i stradanja, bojim se da smo vrlo malo naučili. Svi su znali šta su ustaše činile 1941. godine samo za dva mjeseca, od juna do avgusta, i da više nigdje ništa nije učinjeno, bilo je dovoljno za nauk ne samo za jednu generaciju. Nažalost, toga nema i uvijek je na sceni naša naivnost. Zato se sve ponovilo u ovom prošlom ratu od 1991. do 1995. godine. Na sreću, tamo nije bilo toliko Srba koliko ih je bilo 1941. godine, ali što se tiče ustaških zvjerstava, što se tiče načina na koje su ubijali i šta su radili i kakav im je cilj bio, i to malo Srba što je ostalo nastojali su da istrijebe.

GLAS: U knjizi "Ognjena Marija Livanjska" objavili ste svjedočanstva onih koji su preživjeli događaje iz 1941.

SIMONOVIĆ: Ova knjiga je karakteristična po tome što u njoj nema nikakvih statističkih podataka. Tu nema onih procjena "oko 500", "oko 1.000" i slično, nego tu su žrtve po imenu i prezimenu. Ona je karakteristična po tome što su to uglavnom svjedočenja i kazivanja ljudi koji su preživjeli, koji su pukim slučajem ostali živi u jamama u koje su žrtve bacane, na gubilištima, ranjeni, onih koji su pobjegli... To su sve neposredni svjedoci, a knjiga je nastala u posljednjem trenutku, 1990. godine, u periodu kada je počela da puca ona bivša država i da se sprema zlo koje će nastupiti godinu kasnije. Da kojim slučajem nije objavljena, bez namjere da sebi pripisujem neke zasluge, ne znam da li bi se ikada saznala istina. Koliko god nekome izgledalo čudno, mislim da niko iz Livna nije mogao ovu knjigu napisati jer su ti ljudi previše opterećeni tim što su preživjeli i vjerujem da ne bi mogli biti objektivni  onoliko koliko sam, čini mi se, ja uspio da budem objektivan, da se slijepo držim istine i onoga što govore neposredni svjedoci. Tu nema nikakvog dotjerivanja, svjedoke sam pustio da govore njihovim jezikom. O ustaškim zločinima su napisane hiljade strana, ali je jako malo sličnih knjiga koje su neposredna kazivanja i svjedočenja. Uvijek je to na osnovu nekih dokumenata i procjena.

GLAS: Kako se ljudi iz livanjskog kraja "svete" zločincima i da li im je to uopšte na umu?

SIMONOVIĆ: Moram reći da u svim razgovorima sa tim ljudima nijednom nisam čuo neku riječ mržnje, riječ kletve, riječ prijetnje... Oni svi kažu: "Bog sve vidi!" To je njihov stav - neka im bude kako su zaslužili. U knjizi ima više tih primjera kako su se oni "svetili". Oni su se svetili životom.   Svi ti ljudi koji su uspjeli tamo da prežive i koji su uspjeli nakon toga da formiraju porodicu, svetili su se na taj način što su svojoj djeci koja su im se rađala davali imena onih koji su završili u jami. To je toliko karakteristično. Pomenuću priču o Markici Boškoviću koji je izgubio ženu i osmoro djece - tri stasala sina, zrela, i pet djevojčica je imao i svi su pobijeni. On je završio sam, starac od 65 godina, i danima je smišljao kako bi mogao da se osveti. Znao je on da su mu to sve uradile komšije, da su opljačkale kuću u kojoj su ostale samo gusle i ništa drugo. On je shvatio da ne može da vrati svoju djecu, da ne može na taj način da izliječi rane i onda je jednoj udovici, koja je bila od njega mlađa više od 30 godina i imala tri kćerkice, ponudio da dođe kod njega da živi i da ne bude sam u toj kući i da i ona ne bude bez zaštite. Ona je pristala, a život učini čudo i Anđa Kiso koja se udala za Markicu Boškovića, starca od 65 godina, rodi šestoro djece, pet sinova i kćerku, a on svakom od novorođenih dao je ime onoga ko je završio u jami. Od te njegove djece još su živa četiri sina i ispričali su mi da je otac živio gotovo 90 godina i uporno ponavljao - krv se krvlju ne pere. Rane se ne liječe krvlju. Rane se liječe samo životom. I, eto, začudo, krajem prošle godine rekli su mi da od Markice Boškovića sada ima 43 potomka - djeca, unučad, praunučad, a stigla su i čukununučad. Znači, cijela četa ljudi je ostala od čovjeka koji je sve izgubio.

GLAS: Da li Vam se iko od umjetnika obraćao da snimi film, seriju, dokumentarac... da koriste te Vaše podatke da bi nešto snimili?

SIMONOVIĆ: Neki, koji su se obratili, dobili su moju pomoć i dobili su ono što sam najviše mogao da im pružim. Portal "Jadovno", Dušan Bastašić, mi je rekao šta hoće i pitao me da li ima šanse da mu nešto dam od materijala, a ja sam mu bez razmišljanja dao knjigu u elektronskoj formi i on je to u nastavcima profesionalno objavio navodeći i ime knjige i autora. Svima koji su se tako obratili nije izostala moja pomoć za koju nikada nisam tražio naknadu ni nagradu. Međutim, ima i onih drugih koji su silno zloupotrebljavali sve to i neprofesionalno se ponijeli. Recimo, autor "Kvadrature kruga" Branko Stanković napravio je emisiju o ovome od oko 40 minuta i ono što sam u jami Ravni dolac snimio kamerom i fotoaparatom  i što traje više od tri sata, a ima snimaka i oko jame, on je u toj emisiji dvije trećine trajanja pokrio mojim filmom, fotografije žrtava i jama iskoristio, a da me i ne pomene. Jedan od njegovih sagovornika, koji je sa mnom bio u jami, mi je ispričao da je autoru te emisije rekao da sam ja taj koji se spustio 50 metara na konopcu i to snimio i da sam zaslužan za to da ovi zločini ne ostanu u jami i sakriveni. Međutim, autor ove televizijske emisije je to isjekao, nakon čega sam mu napisao pismo da to što je uradio nije korektno, na šta mi je on odgovorio: "Gospodine Simonoviću, ja smatram da je važnija istina o stradanju srpskog naroda od Vaše sujete". Na kraju sam mu napisao da ga ne znam, ali sam mu preporučio da dobro pogleda da me negdje ne prepozna i da, ako me prepozna negdje na ulici, bježi na drugi trotoar.

GLAS: Koliko su Srbi skloni zaboravu?

SIMONOVIĆ: Srbi su jedan lakomislen narod. Ništa, ne samo iz ovog nego iz svih mogućih ratova, nisu naučili. Recimo, Dušan Nikić je bio direktor muzeja u Livnu i najdirektnije povezan sa svom ovom pričom. On mi ni tada, kada sam počeo ovu priču, nije ponudio da mi ustupi ono što mi treba i što bi mi koristilo iako smo se gotovo sprijateljili. On je 1991. godine ostao u Livnu, a osamnaestoro čeljadi iz njegove porodice ustaše su pobile 1941. godine. Ostao je i brzo su ga zatvorili u školu "Ivan Goran Kovačić" koja je pretvorena u strašno mučilište i tamo je bio sedam mjeseci. Kako im je bilo, on nikada nije ispričao. Kada su ga razmijenili, a nisu ga ubili samo zato što ga je registrovao Crveni krst, javio mi se iz Zelenike i u više navrata sam išao kod njega, ali on ni jedan jedini put nije spomenuo ništa od te priče šta su prošli u zatvoru. Taj primjer dovoljno govori o našem zaboravu.

Jasne poruke iz Hrvatske

GLAS: Kako komentarišete činjenicu da Hrvati traže uništavanje spomenika iz prethodnog rata na grobljima u toj zemlji?

SIMONOVIĆ: Te poruke su vrlo jasne i oni i dalje ne odustaju od svoje ideje da istrijebe Srbe sa tog prostora. To je činjenica, pa možemo reći da je i ova knjiga brana takvoj politici. Međutim, očigledno je šta im je cilj i čemu teže i streme.

Piše: Željka Domazet