Dugo sam se bavio tražeći odgovor na svijetleći upitnik čiji je je hajduk Mijat Tomić?! U ovom sažetom, ali opsežnom istraživanju pokušao sam dati odgovor na pitanje: hajduk Mijat Tomić sa Ravne Romanije ili Vran planine?

Nikakvih pisanih tragova nisam našao o hajduku Mijatu Tomiću sa Ravne Romanije, osim jedne pjesme koju je zabilježio (a znali su je naizust kazati mnogi Tomići i naši ljudi vezani za romanijsku regiju); pjesmu kazao Malko Curović iz Sokolac, a čuo je u Stajnoj od Gluhović Vlatka. Za pravo čudo, od mnogih guslara, sa srpske strane, niko je nije pjevao!

Kula Mijata Tomića, jugoistočno od manastira ''Sveti Grigorije'', na Ravnoj Romaniji, u gustoj šumi, pokazao nam je njegov potomak Petko Tomić, koji je darivao zemlju za manastir.

Snimali smo ga u dva navrata,  2012 godine i ove 2020 godine u prisustvru Vlastimira Jovkovića sa Vučije Luke, nastanjenog u Kanadi.

Crteže Mijata Tomića uradio je akademski vajar Milan Ćeranić sa Sokoca.

Petko Tomić, ima stari ruski ili pravoslavno-vizantijski krst, koji su rusi poklonili Mijatu Tomiću.

I to su jedini tragovi na koje sam naišao.

Služeći se internetom, na google pretraživaču imate više od stotinu zapisa, pa čak i na engleskom i drugim jezicima, o Mijatu Tomiću, hajduku iz Duvna (Tomislavgrada).

Čak se tvrdi da je Mijat Tomić hrvatski Robin Hud. Hrvatsko kulturno društvo Napredak objavilo je 1931. godine knjigu pod nazivom ''Narodne pjesme o Mijatu Tomiću'', među kojima su: Mijat Tomić i paša od Trebinja, Tomić Mijat i sarajski trgovci, Mijat Tomić porobio kulu bega Ljubovića, Mijat Tomić i hajduk Malenica, Tomić Mijat i Livnjani Turci, Mijat Tomić i Vid Žeravica, Glavom brate Tomića Mijata, Tomić Mijat izbavio malog Marijana, Tomić Mihovile osvetio Pletikosu Radu, Odvrže se Tomić Mihovile, Mijat Tomić i Mostarani Turci, Mijat Tomić i bezi Fetibegovići, Harambaša Tomić Mihovile, Mijat Tomić i Alibeg Marić, Smrt Mijata Tomića.

Postoji 28 pjesama koje govore o smrti Mijata Tomića. U 19 pjesama se govori da je Mijata izdao njegov kum Ilija Bobovac, a ubio ga neki Arapin. Mijatov sestrić Marijan je ranjenoga Mijata pokušao odnijeti u Vran, ali je Mijat izdahnuo pod Sovićkim vratima. Tu se, na njivi Pošćeci, kažu, nalazi grob hajduka Mijata Tomića. Predanja i pjesme kazuju zatim da je mali Marijan uspio osvetiti Mijata ubivši “Arapina” u duvanjskoj župi u mjestu Jankovac.

Pjesme o Mijati Tomiću  pjevali su  hrvatski guslari Željko Šimić, Mirko Tomić, Ivan Antosović, Mile Baković  i mnogi drugi.

U Tomislav gradu je i spomenik Mijatu Tomiću…Snimljen je dokumentari i igrani film o Mijatu Tomiću, izrađeni stripovi, slikovnice, a u ratu je jedna brigade nosila ime Mijata Tomića.

Mijat Tomić, rođen u Brišniku, kod Tomislavgrada, 1610. godine, a poginuo 1656. godine u Donjem Brišniku. Poznata kao vođa hajduka, koji su se borili protiv turske vlasti za vrijeme Osmanskog carstva. Hajdukovao je na Vran planini.

Odakle sada dva Mijata Tomića, jedan koji je hajdukovao na  Romaniji – Sokolac, a drugo na Vran Planini  - Tomislavgradu?

Iz istorijske brazde saznanja, najvjerovatnije da se radi o ranoj fazi rimokatoličenja Srba koje je započeto u petnaestom vijeku na tim prostorima.

Kula Mijata Tomića je, kako smo se uvjerili, na Ravnoj Romaniji, a da je to tako potvrđuje i groblje Mijata Tomića, jugoistočno od Trebevića u selu Pavlovac – porodice Pandurevića.

U vrijeme hajduka Mijata Tomića, čitav taj kraj oko Duvna i Rame je većinom bio naseljen pravoslavnim stanovništvom.

Za ovog hajduka pored mnogo događaja i doživljaja o kojima su ispjevane mnoge narodne pjesame, zanimljiv je i nadgrobni spomenik -  stećak, koji se u katoličkom groblju Sv. Ilije u Doljanima, ali njegov položaj je drugačije od katoličkih spomenika.

Sahranjen ispod stećka, dokazuje da je to prostor pravoslavne humske zemlje, a ploča napisana latiniom je prisvajanje Mijata Tomića kao hrvatskog nacionalnog junaka.

U pjesmi ‘’Mijat Tomić odmeće se u hajduke’’ Murat subaša pogrdno naziva Mijata  ‘’vlašće’’: ”Oj džidijo, vlašče neoprano, Turski begluk u tebe je šala?”, a to dokazuje da se tako nikada nisu obraćali hrvatima – rimokatoliima, već Srbima – pravoslavcima!

I u hrvatskoj varijanti opjevavanja, kao i u srpskoj, spominje se sestrić Marijan.

Nije niko čuo da se hrvat zove Mijat, a hrvati Tomići su velika rijetkost, a  Hrvati, za razliku od Srba, nisu bili hajduci.

Napokon sam naišao, opet zahvaljujući internetu, na knjigu ''Hajduci i klefti u narodnom pesništvu'' Miodraga Stojanovića, za koju je urednik Radovan Samardžić, redovan člana Srpke akademije i umjetnosti i direktora Balkanološkog instituta, a  pripremljeno na četvrtoj sednici Naučnog saveta Balkanološkog instituta, 20. decembra 1982. godine, a monografija je štampana uz finansijsku participaciju Republičke zajednice nauke Srbije.

Knjigu u PDF format dostupna je zahvaljujući biblioteci Univerziteta iz Mičigena – SAD.

U monografiji ''Hajduci i klefti u narodnom pesništvu'' Miodraga Stojanovića, Mijat Tomić se spominje na desetine strana:

• Strana 39: ''I Mijat Tomić, taj  ‘arambaša od gore zelene’, zatvarao je drumove i janičarima sekao glave ‘sa njegovo četerest uskoka’’’.

• Strana 54: ‘’Anatemisanje planina poznaje i naša narodna pesma ‘srednjijeh vremena’, ali ona gotovo nikada time ne počinje svoje razuđeno viđenje hajdučkog života. Tek kada se epska radnja razmahne, a junaci se nađu u nemoći da razreše okolnosti u koje su zapali, oni svoj vapaj izlivaju proklinjanjem gore, nekada i kroz pjesmu:

Pevajući, goru proklinjući:

Bog t’ ubio, goro Romanijo!’’

• Strana 56.: ‘’Za Mijata hajduka pesma veli kako se molio:

Bože, daj mi da bi jednog druga,

Da mi nije u gorici tuga.’’

• Strana 57: ''... a družina Mijata hajduka brojala je 'tridest i pet druga'. Njegovo odmetničko samovanje pesnik stihuje hiperbolično:

Od gladi je crnu zemlju jeo,

A od žeđi s lista vodu pio,

Dok je junak družbu sakupio.

• Strana 67: ''Kad su došli u Prolog planinu, posle neuspelog poduhvata, i smestili se pod zelenu jelu da predahnu, hajduci su izabrali novog starešinu:

D’onda bio Mijat harambaša,

A od onda harambaša Božo.''

• Strana 68: '' Sukob  Mijata sa nezadovoljnim članom svoje družine Vidom Žeravicom izražava se najpre u nerazvijenom obliku slovenske antiteze. Oni se prepiru, o jedno krilo okovano, okovano i srebrom i zlatom. Pozlaćeno krilo je, u stvari, pero starješinstva oko koga se hajduci prepiru i na megdan izlaze.

Narodni pesnik pri tome naglašeno vidi dve krajnosti. Kad pođu 'na udorac Turcim', Mijat ide straga, za družinom, a kad veliki šićar ugrabe i stanu ga deliti, Mijat vazda uzima starešinstvo.

• Strana 91: ''Pored pobede nad suparnikom, hajdučke čete su nastojale da što više zadobiju plena i roblja. U takvim sukobima Turci su ginuli 'ludo i sramotno':

Od junaka hajduka  Mijata,

Koji danom leži po pećinah,

A po noći u Udbinu siđe

Su trideset njegovi ajduka,

Kule pali a siječe Turke,

Roblje vodi, a plijeni blago.

• Strana 102: ''Turci su još znali hajduka prevariti na kršteno kumstvo. U krugu pesama o Mijatu hajduku neverni kum Ilija (Babić, Bobovac, Popović) poziva Mijata da mu krsti 'jedno čedo malo'. Dok su sedeli na kuli, Arapin ga rani iz puščane šeišane, pa mu potom „posiječe glavu“. Prema drugoj varijanti car obećava onome ko uhvati živa Mijata 'da ne plaća do smrti harača' . Na prevaru ga pozivaju 'za krštena kuma' i onda ga neverni kum ubija. U takvoj situaciji, uzdajući se da će ga družina osvetiti, gorski harambaša Vidak kaže od Zadra Todoru:

Tako li se varaju junaci

I na kumstvo i na vjeri tvrdoj!''

• Strana 105: ''Za izuzetan uspeh smatrali su Turci hvatanje uglednog hajduka ili klefta, posebno harambaše, pa su istaknute saučesnike u takvom poduhvatu nagrađivali poklanjanjem života“, boljim položajem 'i suviše harač da ne plaća', a još češće 'tovarom blaga', tj. otkupom hajdučke glave:

Care daje hiljadu dukata,

Ko mu živa uhvati Mijata,

Ja li njemu posiječe glavu.''

I u poglavlju ''Narodne personifikacije i legende'', autor zaključuje: ''Zna se danas istorijski da su postojala dva Novaka hajduka, kako god i dva Mijata. Jedan je stariji, drugi mlađi...''

U Razgovoru sa Petkom Tomićem sa Ravne Romanije, čuli smo da je Mijat Tomić, njegov daleki predak, imao mlađeg brata Miću koji je otišao na Vran planinu da hajdukuje...da kosi Jabuku, čuvenu livadu na Duvljanskom polju, kao što je njegov brat Mijat kosio ljutu travu na Glasinačkom polju. To ne mora biti tačno, jer Mijatovo groblje u zaleđu Trebevića, u selu Pavlovac, nema groba Mijata Tomića, jer u to vrijeme se nije znalo grobno mjesto mnogih, a posebno hajduka. A sahrana ispod stećka u katoličkom groblju Sv. Ilije u Doljanima ne daje pouzdano uvjerenje da je to njegovo  grobno mjesto, kako zbog položaja nadgrobnog spomenika koji je postavljen drugačije od drugih spomenika – okrenut je prema istoku.

U izvještaju makarskog biskupa Bartolomeja Bartula Kačića iz 1626. godine potvrđuje se da su u svim parohijama – župama njegove biskupije, stanovnici su u većini bili pravoslavci.

Po tome se može izvesti zaključak da je Mijat Tomić bio sa Ravne Romanije, gdje postoje ostaci od njegove kula i naziv groblja u zaleđu Trebevića – Mijatovo groblje ili da je u pravu Petko Tomić da je njegov brat Mićo u stvari bio njegov dvojnik, što je prilično sumnjiva tvrdnja. Prije će biti da je on otišao hajdukovati u duvanjsko polje, na Vran planinu i kositi Jabuku čuvenu duvljansku livadu, koju su prisvojili Turci.

Legenda kaže kako je kadija Suzica "silo Ture od Županjca grada" sakupio  200 kosaca da pokose Mijatovu livadu Jabuku, a za kosbašu je odredio Mijata Tomića. Svi se kosci skupili, ali Mijata nema. Taman su kosci počeli kositi kada pristiže Mijat.  To nije bilo pravo Muratu subaši, pa reče Mijatu: "Bre, đidijo Vlašće neoprano! Turski begluk u tebe je šala?" Trže sablju, htjede Mijatu odsjeći glavu, ali  Mijat  dohvati šaru pušku. Puče šara i pogodi Murata "u zlo mjesto gdje mu srce kuca". Tada Mijat reče: "Stan'te, kosci, ne kos'te livade! Jabuka je moja đedovina, dok mene u životu bude, da vidimo ko smije kosit? Ko je junak neka za mnom ide: evo njima haran harambaša!" I tako se odmetnu Mijat Tomić u hajduke.

Nerv dokaza je kula Mijata Tomića koju nam je pokazao njegov daleki potomak Petko Tomić, koja ima dužinu i širinu od deset metara, onako kako pjesma kaže. Još postoje zidovi od te kule i vrlo lako se može premjeriti. Dimenzije odgovaraju kako je opjevana u ''Pjesmi o Mijatu Tomiću'':

‘’Vino pije trideset hajduka   

U zelenoj gori Garavici

Među njima Tomiću Mijate,

Vino služi sestrić Marijane

A kad su se nakitili vina,

U to doba knjiga od Turčina

Od onoga evinskog kadije

Pa je šalje Tomiću Mijatu

I u pismo ovako progovara:

''Jesi l'  čuo, Tomiću Mijate,

Jesi l' čuo, je l' ti iko kaz'o

Da sam čudnu kulu načinio

U dubinu desetak metara

U širinu još toliko ima…’’

Dalje pjesma kazuje kako Mijat ide sa trideset hajduka u kulu, koju je kasnije osvojio:

''Braćo moja trideset hajduka,

Ko će za mnom neka ide sa mnom,

A ja odoh eminskom kadiji,

Kadija me zove na veselje''.     

Stigli su u kadijinu kulu, a to najbolje oslikati orječenjem iz same pjesme:

‘’Kadija im otvorio vrata,

Odvede ih na bijelu kulu,

Za gotovu sofru posjdaše.

Dolibaša Tomiću Mijate,

S desne strane sestrić Marijane,

Sa lijeve tridset hajduka.

Ja da vidiš evlijskog kadije,

On ne može vjerom podnijeti

Da on služi crveniku vino,

Sa čime se Srbi pričešćuju,

Pa on on ode na gornje čardake

I doziva svoju milu kćerku,

Svoju kćerku Ajkunu djevojku:

''Čuješ li me moja mila kćeri,

Aj d' obuci svilu i kadifu',

Idi dole na Bijelu kulu -

Eno doLje Tomića Mijata

I njegovih tridest hajduka.

Ajde doLje da im služiš vino,

Jer ne mogu  vjerom podnijeti

Da ja služim, ali da ne pijem''.

To Ajkuna jedva dočekla,

Pa obuče svilu i kadifu

pa otide na Bijelu kulu.

Kad je bila kuli na vratima,

Sve hajduke redom  pogledala,

Na Marinku oči zastavila,

A Mijatu ruci pristupila,

S ostalim se redom rukovala.

Hoće Ajka da posluži vinom,

Al' hajduci neće od nje smirom,

Poljevaju je vinom i rakijom.

Al' govori lijepa đevojka:

''Nemojte me mladu poljevati,

Jer će mene Ljudi zapitati:

A ko ti je babu dolazio,

S kime ti je rujno vino pio?''

Al hajduci neće od nje smirom,

Ponajviše sestrić Marijane.

Uzima je za lijevu ruku,

A u desnu dade joj jabuku,

U jabuci tri zlatna prstena.

Kad u jutru jutro osvanulo,

Poranila Ajkuna đevojka,

Poranila na vrelo studeno,

A na vrelu trides' djevojaka,

Svaka fali sebe i jarana,

Ajka ćuti ništa ne govori.

Al govori trids' djevojka,

Ponajviše Zlatija djevojka:

''Kučko jedna, Ajkuno đevojko,

Što ne fališ sebe i jarana,

Moga brata Arnaut Osmana.

Planu Ajka kao ljuta vatra,

Ona fali sebe i Marinka.

To je njima vrlo mučno bilo,

Ponajviše Zlatiji djevojci.

Ja da vidiš Zlatije djevojke,

Ona ode svome milom brtu,

Milom brtu Arnaut Osmanu.

Sve mu kaže šta je i kako je.

Ja da vidiš Arnaut Osmana,

On sakupi trideset Turaka

I odoše evinskom kadiji.

Kadija im otvorio vrata,

Odvede ih na bijelu kulu,

Za gotovu sofru posjedaše.

A u kolu tridest hajduka,

Svijeg ih je redom izm'ješao,

Nigdje Srba jednog do drugoga,

Ni Turčina jednog do drugoga.

Ali skoči sestrić Marijane,

A on skoči na noge lagane

I govori svojoj braći miloj:

''Braćo moja, trideset hajduka,

Kad ja skočim na noge lagane,

Ja ću gasit' lule i čirake,

A vi braćo po zemlji padnite,

Da se Turci izmeđ' sebe kolju’’.

Pjesmu kazao Malko Curović, Sokolac, a pjesmu je čuo u Stajnoj, od Gluhvić Vlatka.

Nema tu rata mitova o dva Mijata koji su u istom vremenu bili hajduci, ali na razdaljini od 200 kilometara – od Romanije do Vran planine.

Njegov trostruki kum, koji ga izdao, bio je pravoslavac Ilija Bobovca iz Doljana. A i to dokazuje da se radi o pokatoličenju Srba. To je pored stećka okrenutog ka istoku, drugi nerv dokaza da se radi o Mijatu Tomiću sa Romanije, kome se ne zna ni rodno ni grobno mjesto…ali i jedno i drugo u legendi koja ne da ne gine i umire, nego odlazi hajdukovati u  Vran planinu i harač kupiti po duvanjskom polju.

To što su mu našli ‘’ukamenjeno’’ grobno mjesto, sa tačnom godinom rođenja – Bršnik 1610 godine i godinom smrti -  Doljani 1656 godine, je toliko pretenciozno tvrđenje da ukamenjena tišina progovara da je to netačno. Nacionalni junaci i legenda, iz tako duboke brazde vremena, nemaju tako pouzdano omeđenje godine rođenja i godine smrti, a posebno grobnog mjesta i natpisa na ploči uklesanoj u stećak, što skrnavi nematerijalnu baštinu, ali i grob, uz  falsifikovanje istorijskih činjenica.

Ako Srbi sve to prećute i ako ih to ne interesuje, onda će i Nikola Tesla, Milutin Milanković, Ruđer Bošković, Mihaila Pupina, Sava Šimunović i Novak Đoković biti Hrvati…A da ne govorimo o nasilnom prisvajanju dubrovačke kulure, o čemu svjedoči  kulturno-istorijska i etnološka studija prof Laze M. Kostića izdata u Melburnu 1975. godine. Naišao sam i na knjigu ‘’Hrvatske narodne pjesme – junačke pjeseme, koju je sačuvala i u PDF izdanju objavila knjižara univerziteta u Mičigenu – tisak Karla Albrehta iz 1897 godine, gdje na 452 strane bilježi sve pjesme o Marku Kraljeviću.

I da zaključimo: Marko Kraljević nikada nije bio katolik, a Hrvati nikad nisu imali svojih narodnih pjesama, jer Srbi su narod guslarski, a Hrvati narod tamburaški.

Šta sve neće propustiti, što bi rekao Miroslav Krleža, ‘’Srbi edipovci’’, a šta prisvojiti ‘’Hrvati – kastrirani Srbi’’.

Nema tu uravnotežene istine, bogougodne i čovjekoljubive, jer nema ni mržnje, kada je pravilo da Srbi ne mrze Hrvate, a Hrvati mrze Srbe. Srbi imaju kratko pamćenje i sve praštaju i zaboravljaju, a Hrvati od blistavih čari laži prave legende koje žive, ali ne primjećujući da u kolektivno nesvjesnom otapaju se zablude.

Tako je to kada se oboži silovana učiteljica života – istorija, pa se razrode istorijska braća!

Autor: Nedeljko Žugić