Za Jovana Dučića danas nije važno da li je ostao vječiti neženja, a ostao je. Nije značajno ni da li je imao vanbračnu djecu, a imao je. Nije bitno ni to da li je bježao u Sofiju sa udatom majkom troje djece, koja je upravo zbog toga kasnije izgubila pravo na viđanje svoje djece, a bježao je. Nevažno je da li je zbog sposobnosti ljubavnika dobio vilu koja je danas srpska ambasada u Mađarskoj, a dobio je. Niko ne zarezuje ni to da li se kao diplomata tukao zbog nekakvog skandala u Ženevi, a tukao se.

Ono što je za istoriju književnosti i srpsku kulturu bitno jeste da je svoje bogato životno i prije svega čitalačko iskustvo ostavio u poeziji.

"Pusti pesma drugih neka bude žena /koja po nečistim ulicama peva", kaže Jovan Dučić u svojoj programskoj pjesmi "Moja poezija" poručujući da su njegovi stihovi iznad svakodnevice oko kojih "lebdi smo pramen tajanstvene magle".

Poezija i uopšte književno djelo Jovana Dučića danas je dio kampanje "Čitajmo zajedno" Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske. Četvrtu godinu kampanje, Ministarstvo je odlučilo najširoj publici da približi djela najvećih srpskih književnika. Na tom vrhu, nesumnjivo, nalazi se Jovan Dučić.

Riječ je o čovjeku koji je pobio tezu da je poezija stvar mladosti. U književnost je ušao rano. Ispočetka je stvarao po uzoru na Vojislava Ilića i objavljivao po časopisima, najviše sa prijateljima Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem u mostarskoj "Zori". Pisao je da samo rđavi pisci ne podnose uticaj, da bi se kanije odrekao pjesama koje je napisao prije tridesete godine.

Put ga je iz rodnog Trebinja odveo najprije u Sarajevo, Bijeljinu, Mostar, a potom i u Ženevu, Pariz, Budimpeštu, Rim, Atinu, Kairo, Madrid i najzad u Ameriku.

Najviše će stvarati pod francuskim uticajem, a njegovu poeziju kritika će, u najkraćem, podijeliti na ranu, parnasovko-simbolističku i kasnu fazu. Kako je stario, bio je sve ubjedljiviji i bolji pjesnik, a pred kraj života u stihove prenijeće svoje razočarenje ustaškom NDH i strašnim pokoljem svojih sunarodnika Srba.

"Nosi, srpska reko, krv naših sinova, /jer krvave reke svud su naše međe; /mačevi ubica svi su istog kova - /sad nosi unuke kud nosaše pređe", kaže Dučić u pjesmi "Vrbas" koju danas, nažalost, malo ko zna u Banjaluci, najvećem gradu kroz koji protiče rijeka Vrbas. Treba li, stoga, sumnjati u opravdanost kampanje "Čitajmo zajedno", tek je retoričko pitanje. Pravo pitanje za Dučića bilo je pitanje sudbine njegovog naroda. Iako je, kako rekosmo, prošao kroz razne faze i u poeziji mijenjao vidike, na pitanje pravde i slobode gledao je uvijek jednako.

- Veliki breg Leutar koji se diže iznad mog rodnog Trebinja, kao modro platno između neba i zemlje, nosi ilirsko ili grčko ime po reči elifterija, što znači sloboda - govorio je o svom rodnom gradu.

Zemljake Hercegovce smatrao je učtivim, skromnim, pobožnim i umjerenim.

Vjerovao je da Srbi slobodu duguju srpskom seljaku, a u isto vrijeme isticao njihov aristokratski duh. U početku se potpisivao kao Jovan A. Dučić u sjećanje na oca Andriju koji je poginuo kao ustanik u Hercegovačkoj buni 1875. godine.

Za Trebinje je činio mnogo sakupljajući relikvije za tamošnji muzej po svijetu, a njegova želja da bude sahranjen u rodnom gradu ispunjena je tek 2000. godine.

Kako zbog poezije, tako i zbog buđenja nacionalne svijesti, bio je miljenik najvećih pera srpske književne kritike Jovana Skerlića i Bogdana Popovića.

Uz Milana Rakića obilježio je epohu početka 20. vijeka u srpskoj književnosti. Njih dvojica postavili su takve standarde u formi da se poslije Prvog svjetskog rata počeo javljati otpor prema njihovoj poeziji. Kakav je književni život bio u novonastaloj Kraljevini Jugoslaviji, svjedoče zapisi direktnih učesnika.

"Dučićeve pesme se znaju napamet u pregrštima; one su, što poezija najviše može, ušle ne samo u naš unutrašnji, nego i u naš svakidašnji život", piše Isidora Sekulić 1929. godine u "Srpskom književnom glasniku" povodom prve knjige sabranih djela Jovana Dučića. Dvije godine kasnije u privatnom pismu pjesniku, koji je tada službovao u Kairu, Isidora Sekulić ističe i ovo: "U Beogradu, spominje Vas ceo svet. Kad to opažam ja, koja živim u ćeliji." U Beogradu, međutim, nije pominjan samo po dobru. U reviji "Nadrealizam danas i ovde" Đorđe Jovanović Jarac, Dučićevu poeziju naziva zaostalom i bilježi sljedeće: "Jovo Dučić iz prošlog veka postaje Jovan Dučić ovog veka, a kada bi se nekim čudom prebacio u iduće stoleće, bio bi Ovan Dučić, opet pesnik, varničan duh i tako dalje, bez ikakvih drugih promena."

Dučića, odnosno njegovu knjigu "Blago cara Radovana", napada i Milovan Đilas.

On piše da Dučić nije aktuelan mislilac, da u cijeloj njegovoj knjizi nema nijednog savremenog problema te da je misao Jovana Dučića prostituisana misao hercegovačkog seljaka. Dučića nisu dirali ovi napadi. Bar je tako tvrdio za beogradsko "Vreme" govoreći: "Razumem što mlađi napadaju starije, jer stvaraju sebi mesto, ali što se mlađi među sobom krve, to ne razumem." On takođe iznosi jednu zanimljivu tezu da su tadašnji čitaoci kulturniji od pisaca tvrdeći da pisci lumpuju po kafanama i obaraju stare veličine jednom očajnom nekulturom koju, kako će konstatovati, spasava jedino mangupska drskost. Jedan od takvih drskih mangupa ipak Dučića moli za saradnju u upravo pokrenutom listu "Ideje".

- Prvi broj biće rasturen u ogromnoj tiraži i bilo bi lepo da i Vaše ime obeleži napor jednog od mlađih književnika koji nije samo 'sejao razdor i svađu' u našoj književnosti, nego uvek visoko cenio vaše putopise iz Grčke i drugo što ste pisali - piše Jovanu Dučiću tada mladi Miloš Crnjanski.

Svjedoci smo, u idućem stoljeću Jovan je ostao Jovan, a njegovu slavu i pjesničko ime međuratni nadrealisti nisu dostigli kako za života, tako ni nakon smrti.

- Ljude od duha traže, ali ih ne vole. Njima se dive, ali ih se boje. Ono što obični ljudi najmanje praštaju drugom čoveku, to nije novac nego talenat - misao je za kraj ovog teksta iz "Blaga cara Radovana", knjige o čijoj bi savremenosti vrijedilo polemisati. Jovan Dučić nije htio. To je već na nekim novim, možda i današnjim čitaocima.