Tragdija porodice Ljubomira Mlađenovića iz Jažestice kod Bratunca poslije pokolja u Drugom svjetskom ratu ponovila se 1992. godine kada su mu muslimanski ekstremisti ubili suprugu i dva sina, Dragana i Anđelka kome su odsjekli glavu i odnijeli je kao "trofej" Naseru Oriću, a očevici za to optužuju Kemala Mehmedovića.

Članovi porodica zarobljenih i ubijenih srpskih boraca i nestalih civila iz Bratunca pitaju da li se u tekstu rezolucije o Srebrenici upućenoj Generalnoj skupštini UN pominje i osuđuje monstruozni zločin Kemala Mehmedovića iz srebreničkog sela Pale, koji je odsjekao glavu zarobljenom Anđelku i vozio je kao trofej vezanu za automobil ulicama Srebrenice.

Mehmedovića je nedavno privela policija u Austriji, gdje živi više od dvije decenije. On je pušten nakon saslušanja, a tužilaštvo je pokrenulo istragu.

On je odsjekao glavu zarobljenom Anđelku pred njegovom majkom Savkom koju je primorao da to gleda, a potom i nju ubio. Njeni posmetni ostaci pronađeni su u obližnjoj šumi.

Glavu je odnio u Srebrenicu, gdje su je šutirali kao loptu, a onda je Mehmedoveć vezao za automobil i vozio srebreničkim ulicama kao trofej, pozivajući građane da vide kako izgleda "četnička glava".

Anđelko je sin Ljubomira Mlađenovića čija je kompletna porodica ubijena u Drugom svjetskom ratu. Ljubomir se ponovo oženio i formirao porodicu koja je stradala od potomaka istog nekažnjenog neprijatelja u Odbrambeno-otadžbinskom ratu u BiH, 8. avgusta 1992. godine.

Odsijecanje Anđelkove glave nije bio usamljen slučaj. Poznata je i fotografija Dragine Prodanović sa odsječenom glavnom sina Živana iz srebreničkog sela Ratkovići, a bilo je još takvih primjera zločina.

Porodice ubijenih i nestalih pitaju da li će ikada biti procesuirani počinioci ovih zločina, od kojih su neki poginuli tokom sukoba i ukopani u Potočarima, gdje im odaju počast zapadne diplomate i državnici.

Istorija se ponavlja

Da je riječ o kontinuitetu srpskog stradanja, ponavljanju istorije i neprekidnim nastojanjima muslimana da zatru sve srpsko na ovom prostoru, najbolje svjedoči dvostruka tragedija Ljubomira Mlađenovića kako 1942. tako i 1992. godine.

U napadu muslimanskih zlikovaca integrisanih u fašističke ustaške jedinice na srpsko selo Ježesticu 1942. godine pobijeni su skoro svi mještani - djeca, žene, starci, odnosno 161 srpska žrtva.

Ljubomiru Mlađenoviću su 1942. godine na kućnom pragu ubijeni otac, majka, trogodišnja kćerka Jela i supruga, koja je bila u drugom stanju. Nju su trudnu zvjerski mučili, pa rasporili, muslimani, prve komšije iz Bratunca i Srebrenice.

Ubijeni su i njegov brat Petar Mlađenović, njegova supruga i njihove četiri kćeri. Ljubomira su zarobili i odveli u logor, odakle se vratio tek poslije Drugog svjetskog rata. Počinioci ovog monstruoznog zločina ostali su nekažnjeni.

U genocidu koji su od 1941. do 1945. godine u Podrinju počinili muslimani iz Srebrenice i Bratunca, kao pripadnici ustaških jedinica, ubijeno je najmanje 6.469 Srba, među kojima i oko 400 djece, navodi se u dokumentima o stradanju Srba u 20. vijeku.

Ljubomir, tada mladića od 23 godine, u jednom danu je ostao bez čitave porodice. Ipak, nakon izvjesnog vremena i završetka Drugog svjetskog rata Ljubomir se ponovo oženio i sa suprugom Savkom dobio šestoro djece - četiri sina i dvije kćerke.

Nakon tačno 50 godina, zločin se ponovio na istom mjestu. Tragedija porodice Mlađenović ponovo počinje 12. jula 1992. godine kada je Ljubomir teško ranjen dok je radio na njivi.

Ranili su ga muslimanski ekstremisti iz Srebrenice, pod komandom Nasera Orića, koji su na veliki pravoslavni praznik Petrovdan 1992. godine krenuli u krvavi pohod kako bi dovršili ono što su njihovi preci započeli.

Odsječenu glavu Ljubomirovog sina odnijeli kao "trofej" Naseru Oriću

Ranjeni Ljubomir je operisan u Beogradu, a dok je bio na liječenju, 8. avgusta 1992. godine, srebrenički muslimani upali su u njegovo selo Ježesticu i ubili devet mještana, među kojima i njegovu suprugu Savku i sina Dragana.

Drugom sinu Anđelku odsjekli su glavu na kućnom pragu i kao trofej je nosili Naseru Oriću u Srebrenicu, gdje su je vezali za automobil i vozili ulicama pokazujući je kao "četničku glavu", odnosno "ratni trofej".

Prema izjavama svjedoka, najodgovorniji za ovaj zločin je Kemal Mehmedović Kemo, iz obližnjeg sela Pale, koji se istakao po brojnim zločinima nad srpskim civilima.

Dželat je od Orića dobio nagradu, a razjarena masa je poslije krvavog pira šutirala Anđelkovu glavu po srebreničkom igralištu, gdje su uz pjesmu i veselje proslavili masakr nad civilima. Slavila je i pjevala tada čitava Srebrenica!

Od posljedica ranjavanja na Petrovdan 1992. godine, ali i od neizmjerne tuge za najmilijima, Ljubomir je preminuo 1994. godine.

Ljubomir, njegova supruga Savka, njihov sin Dragan i obezglavljeno tijelo sina Anđelka sahranjeni su na bratunačkom groblju. Anđelkova supruga Ivanka i kćerka Anka i danas tragaju za njegovom glavom.

Ivanka Mlađenović izjavila je ranije Srni da je ogorčena na međunarodno i pravosuđe BiH jer niko nije procesuiran za monstruozna ubistva članova njene porodice i ljudi iz sela Ježestica, koji su radili na svojim njivama kada su ih mučki napale muslimanske horde pod komandom Orića.

- Uklesana imena ubijenih na spomeniku pokazuju da je istina da su oni dali živote za slobodu, da su nastradali, a za zločin niko nije odgovarao. Ne očekujemo pravdu od pravosuđa BiH, to je sud koji radi po nalogu bošnjačkog političkog vrha, ali vjerujemo da će zločince stići i stiže Božija pravda - istakla je Ivanka.

Njena kćerka Anka nije zapamtila oca, imala je samo pet mjeseci kada su ga muslimanski vojnici zaklali.

Ankin rođak Nenad Mlađenović, čiji su otac Dragan ubijen 8. avgusta 1992. godine, rekao je Srni da svake godine prisustvuje parostosu i odavanju počasti žrtvama i da je razočaran radom pravosuđa BiH, kao i Haškog tribunala.

- Meni i bratu ništa ne treba, ali ne smijemo zaboraviti oca, strica, baku i ostale nevino ubijene. Očekujemo pravdu za mučenja i svirepa ubistva naših najmilijih. Oni nikoga nisu napadali i niko ne odgovara za njihova stradanja - rekao je Nenad Mlađenović, Ljubomirov unuk.

Srpski narod u podrinju žrtva višedecenijskog genocida

Ako bi se koristili definicijama i terminologijom Haškog tribunala, porodica Mlađenović i srpski narod u Podrinju su žrtve višedecenijskog zločinačkog poduhvata, odnosno genocida.

Njemačke formacije su u Drugom svjetskom ratu uvijek pomagali lokalni muslimani, a u posljednjem ratu u BiH nastavili su to samostalno da čine nemajući nikakvog obzira prema srpskim žrtvama.

Isti odnos i politika vladaju još od izbijanja Prvog svjetskog rata, samo što se danas koriste različita sredstva i metode njenog sprovođenja. Međutim, isti je i cilj te politike - optuživanje Srba i nestanak srpskog naroda sa lijeve strane Drine po svaku cijenu.

Počinioci zločina nad srpskim narodom u srednjem Podrinju danas se slobodno kreću ovim prostorima i prkose, pokazujući da za njihova nedjela nema ni suda ni pravde.

Za zvjerstva u Ježestici, kao i za sve ostale, brojne masovne zločine nad srpskim civilima u srednjem Podrinju još niko nije odgovarao.

Ovo srpsko selo, u mjesnoj zajednici Kravica, nikada se nije oporavilo od demografskog gubitka iz Drugog svjetskog rata, a doživjelo je stradanja i 8. avgusta 1992. godine, ali i tokom cijelog Odbrambeno-otadžbinskog rata u kome je stradalo ukupno 39 mještana.

Za masovno stradanje srpskog stanovništva iz Ježestice i ostalih srpskih sela na području Srebrenice i Bratunca u ratovima u 20. vijeku niko nije odgovarao, niti se ta stradanja pominju u rezoluciji o Srebrenici, čiji je sponzor Njemačka.