Na adresu portala Katera stiglo je pismo od studenata iz Republike Srpske, koji su se preko agencija prijavili za program kulturne razmjene „Work&Travel“ 2020. godine, koji se održava u Sjedinjenim Američkim Državama.

Program se ove godine, zbog novonastale situacije uzrokovane virusom korona, održava u drugačijim uslovima od onih koji su predviđeni ugovorom, koji su studenti potpisali sa agencijama u oktobru 2019. godine.

Kako je navedeno u pismu, opcije za rješenje ove situacije su odustajanje od programa "Work&Travel", u tom slučaju agencije bi bespovratno zadržale od studenata 250USD do 350USD, ili da studenti odu u SAD pod svojom punom zdravstvenom i finansijskom odgovornošću.

Situacija možda ne bi bila toliko zabrinjavajuća da većina studenata nije podizala razne kredite, kako bi sebi obezbijedili odlazak na ovu kulturnu razmjeru. Sada isti ti studenti nemaju mogućnost da vraćaju rate kredita, dok agencije već uplaćeni novac ne vraćaju.

U nastavku vam prenosimo pismo studenata Republike Srpske, koji su detaljno opisali šta je ustvari "Work&Travel" program, i u kakvoj se situaciji trenutno nalaze.

- „Work&Travel“ je program kulturne razmjene, koji počinje u maju i završava se u oktobru, i koji se odvija u Sjedinjenim Američkim Državama. Pruža mogućnost upoznavanja američke kulture kao i ostvarivanje zarade na sezonskim poslovima. Cijene programa se kreću oko 1600$ + troškovi avionske karte (600-700$) + troškovi viziranja ($160). Napominjemo da su mnogi studenti podigli studentske kredite, ili čak mikrokredite (sa kamatama i do 40%), jer su i Banke promijenile svoje protokole, iako je svim studentima na početku obećano da će imati mogućnost studentskog kredita, bez kamate i sa grejs periodom. Svi smo se nadali da ćemo moći vratiti te kredite odmah po povratku iz SAD, za šta sada nemamo mogućnost. I aviokompanije zadržavaju penale do 50 evra. Rate pristižu, agencije novac ne vraćaju.

Kada je počela svjetska pandemija prouzrokovana KOVID-19, agencije su nas uvjeravale da će program dalje teći neometano i da se očekuje sjajna sezona u Americi, s obzirom na to da će Amerikanci navodno putovati unutar svojih država. Nedugo nakon toga, mnogim studentima su poslodavci iz Amerike otkazali poslove zbog novonastale situacije, a u zamjenu za stare poslove studenti dobijaju one što su preostali iz ranijih ponuda, i koje niko u normalnoj situaciji ne bi ni prihvatio.

Ti poslovi ne nude mogućnost dovoljne zarade za povraćaj prethodno uloženog novca u program. Da ne pominjemo da bi bilo gotovo nemoguće pronaći drugi posao po dolasku, a koji je neophodan da bismo se vratili u Bosnu sa nekom zaradom ili barem da pokrijemo uplaćene sume novca ili pak da peti mjesec iskoristimo za putovanje po SAD, što, u neku ruku, i jeste cilj „Work&Travel“ programa.

Otkako je proglašeno vanredno stanje u cijelom svijetu, mi kao grupa studenata, smo pokušavali da dobijemo od agencija potrebne informacije o refundaciji ukoliko dođe do ukidanja programa od strane Američke vlade, ukidanja posla od strane poslodavca ili samostalnog odustanka od programa. Agencija nam je rekla da nema odgovor na postavljana pitanja i naglasila da ne možemo da se vodimo stavkama navedenim u ugovoru koji se tiču refundacije zbog toga što ugovor nije predviđao ovu vanrednu situaciju. 

Mi smo ih i putem imejl-a, i putem telefonskih razgovora, pitali čime možemo da se vodimo i na šta možemo da se oslanjamo, na šta su oni odgovorili da još uvijek ne znaju i da će nam potrebne informacije obezbijediti do kraja maja, kada je većini od nas već trebalo da  počne radni odnos sa poslodavcima u Americi.

Zbog zatvaranja fakulteta i odlaganja ispita, studentske obaveze koje su uslov za učestvovanje na programu, ostaju neispunjene. U najboljem slučaju, početak programa se očekuje krajem juna, što znači da nam je program skraćen za mjesec dana i samim tim imamo manje mogućnosti da povratimo uložen novac.

Neophodne informacije o prekidu programa smo dobili 28. maja 2020. godine, nakon 2 i po mjeseca od početka pandemije. Opcije u slučaju odustanka od programa su manje-više iste u svim agencijama, razlika je u nijansama. I bez obzira što smo svi mi potpisali ugovore prilikom prijavljivanja na program u oktobru, sada nam se nudi nešto novo, nešto što nije predviđeno prvobitnim ugovorima, i primorani smo odabrati neku od opcija ili pak otići u Ameriku i tako rizikovati sopstvenu egzistenciju, zdravlje, mogućnost uspostavljana ponovnih karantina u svijetu, gubitak posla, smanjen broj radnih sati i još mnogo toga.

Jedan student u Americi, ove godine, mogao bi svaki dan da očekuje da mu se otkaže radni odnos, da se smjesti u karantin i tako da brine o sebi bez prihoda i bez mogućnosti da plati smještaj, a ono najvažnije, rizikuje da ostane zarobljen u stranoj zemlji u slučaju da dođe do zatvaranja aerodroma i sl.

Opcije za odustajanje od programa su takve da agencije bespovratno zadržavaju od studenata od 250USD do 350USD. Agencije ne žele da nam pokažu na šta su to oni navodno za svakog studenta potrošili 250USD. 500USD se dobija u vidu vaučera, koji možemo iskoristiti naredne godine za program (mnogi od nas naredne godine neće imati status studenta), ili prodati nekom drugom studentu, kojeg samo moramo pronaći. Neke od agencija žele i unovčiti taj kupon, ukoliko ga ne prodamo, ali tek 2022. godine. Ostatak novca (nekih 300USD) dobijamo krajem ove godine.

Zdravstveno osiguranje, kod većine agencija, ne pokriva troškove liječenja od KOVID-19. Studenti koji odluče da nastave sa programom, idu na sopstveni zdravstveni i finansijski rizik. Isto tako, svi vjeruju u pojavu drugog i mnogo ozbiljnijeg talasa virusa, pa zašto bismo mi svjesno izlagali sebe takvoj situaciji. Takođe, postoji mogućnost da poslodavac u sred sezone prekine poslovni odnos i da studenti ostanu bez posla tokom boravka u Americi, uz svakodnevne troškove (smeštaj, hrana..).

Negativne posljedice nastavka programa po studente višestruke su, naročito za naš budžet, a vrlo moguće i na naše zdravlje. Čak je i sam pojam kulturne razmjene doveden u pitanje, kao i pojam „Work&Travel“ programa, jer studenti skoro pa sigurno neće biti u prilici da proputuju taj 5. mjesec kao turisti, a posla ako bude to je izvan svakih minimalnih očekivanja i jedva dovoljno za opstanak u Americi (ukratko: no work no travel, no travel no cultural exchange).

Zbog toga smo odlučili obratiti se Ministarstvima, pošto nismo sigurni kome uputiti ovaj apel s obzirom da u našem problemu postoji po jedan dio koji bi se mogao odnositi na sva četiri Ministarstva. (Za sada se oglasilo samo Ministarstvo pravde, pružajući podršku, ali ističući da oni nisu nadležni za našu situaciju. Ostali se nisu oglasili.)

Studenti, koji su se našli u stranim zemljama kada se epidemija pojavila, ostali su čak i bez mogućnosti povratka u svoje zemlje, ugrožena im je bila egzistencija i pretrpjeli su veću materijalnu štetu i od 5000$, a države čiji su državljani bili vani, bile su odgovorne za organizaciju njihovog povratka.

Agencije koje sprovode program uporno podržavaju njegov nastavak, bezobzirno se ophodeći prema interesima studenata, a samim tim ugrožavaju naše kolektivno dobro zapostavljajući građansku vrlinu. Razmislili su o svojim troškovima, ali ne i o našim kreditima, ispitima, dugovima koje su neki roditelji napravili, vjerujući u odredbe ugovora. Ugovori koje su studenti potpisali podrazumijevaju povrat novca, umanjen za sumu od 350$ čak i ako se samostalno odustane.

Mi čak i ne odustajemo samostalno, i razumijemo da je situacija nepovoljna za obje strane. Okolnosti su takve da nemamo drugu opciju, i smatramo da su nas obmanjivali i podsticali da nastavimo i ulazimo sve dublje u program i uplaćivanje rata, avionskih karata i troškova viziranja. Smatramo da, s obzirom na naše ugovore, koje smo potpisali, nemaju pravo da nam nude bilo kakve vaučere, bez mogućnosti unovčavanja u narednom periodu i bez mogućnosti pomoći da iste prodamo.

Imamo i informacije da bi agencije mogle pasti pod stečaj. Zaprijete nam time svaki put kada pomenemo da ćemo angažovati advokate da nas zastupaju. Napominjemo da agencije odbijaju dostaviti fakture i navodne troškove koje su imali za svakog studenta ponaosob i na osnovu čega, navodno, moraju zadržati 250USD.

Većina ih tvrdi da su novci već uplaćeni na račun sponzorskih agencija iz Amerike, sa kojima sarađuju. Druge, pak, smatraju da nije potrebno iznositi račune jer su "studenti dužni nadoknaditi ulaganja agencije u vidu troškova za promocije i plaćanja radnika, još od mjeseca jula“.

Smatramo da su uslovi o prekidu programa krajnje nepovoljni i osjećamo se oštećeno, izmanipulisano i pokradeno. Takođe, primoravaju nas da potpišemo i odaberemo nešto što se ni u kom slučaju nije pominjalo u našem ugovoru koji smo potpisali prilikom prijave za program.  Na ovakav način, kako ne bismo izgubili 700$, agencija nas "primorava" da na sopstveni rizik nastavimo sa programom kako bismo mogli da povratimo uložena novčana sredstva, uprkos našim strahovima o odlasku na drugi kontinent gde je žarište svjetske pandemije, a odnedavno, nažalost, i žustri protesti.

Smatramo da kao studenti koji su se našli u ovakvoj situaciji, u želji da steknemo nova iskustva u Americi, nismo dužni da plaćamo usluge koje nismo dobili i da „izvlačimo deblji kraj“ iz ove vanredne situacije, samo zato jer smo najslabija karika.

Da li to studenti, koje svi posmatraju kao budućnost i perspektivu jedne države, moraju na svojim leđima nositi posljedice pandemije? Da li to studenti treba da „vade" agencije iz bankrota i da im pomognu da i u budućnosti uništavaju želje i nade mladih ljudi? Da li su studenti odgovorni za neorganizovanost i zbog toga da dopuste da im neko bez ikakvog opravdanja uzme 1500 KM, a u nekim bankama kamata za kredit iznosi i više od toga? Ovo je postao kolektivni problem, i smatramo da bi neko trebao imati u vidu i naše probleme.