„Više volim kao pisac biti osporavan, nego kao pisac slavljen. I u tom smislu me uvek određene nagrade potresaju jer se bojim da bih mogao postati pisac koji nije problematičan. Volim situaciju, ne samo svoju, već kad je jedan pisac u stanju da izaziva kontroverze u svetu svojih čitalaca“ , govorio je Danilo Kiš, jedan od deset najvećih svjetskih pisaca 20. vijeka, koji je prije 83. godine, 22. februara 1935. godine rođen u Subotici.

Njegov otac Eduard Kiš, mađarski Jevrejin i majka Milica, Crnogorka pravoslavne vjere, u vrijeme donošenja antijevrejskih zakona su Danila i njegovu tri godine stariju sestru 1939. krstili u pravoslavnoj crkvi u Novom Sadu. Jednom prilikom će ta činjenica piscu spasiti život. Dosta kasnije, 15. oktobra 1989. sahranjen je u Beogradu prema pravoslavnim običajima. Kišov prijatelj i književnik Božo Koprivica će to objasniti: „On je vratio dug. Njemu je krštenjem u pravoslavnoj crkvi spasen život i on je kao svaki častan čovjek vratio dug“.

Samosvijest i hrabrost

Ovaj „genije iz četiri zemlje” (Srbija, Mađarska, Francuska, Crna Gora) kako ga je nazvao Mark Tompson, autor Kišove biografije na engleskom jeziku, koja je u Srbiji izašla 2013. pod naslovom „Izvod iz knjige rođenih“ („Birth Certifikate: The Story of Danilo Kiš“) svjedočiće da je počeo da piše zbog rata. Taj rat obilježio mu je djetinjstvo. Poslije raspada Jugoslavije 1941. godine, porodica Kiš našla je utočište u jednom selu u zapadnoj Mađarskoj, kod tetke po ocu Danila Kiša. Po naređenju Adolfa Ajhmana 430.000 mađarskih Jevreja odvedeno je u Aušvic, a među njima i njegov otac Eduard Kiš.

U Jugoslaviju, tačnije Cetinje u Crnog Gori, vratili su se 1947, a četiri godine kasnije umire mu majka. Na Cetinju završava srednju školu, ide u muzičku školu i svira violinu, prevodi sa francuskog, mađarskog i ruskog jezika. Od 1954. studira uporednu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bio je prvi koji je diplomirao na toj grupi, kao najbolji student. Poslije završenih studija provodi godinu dana u vojsci, objavljuje po časopisima i radi u njima.

Nastavio je i da svira romsku muziku i mađarske romanse. Njegov prijatelj Koprivica svjedoči kako je Kiš imao nevjerovatnu harizmu i kako je dominirao u društvu. Kiš je imao i glumačkog dara pa je igrao u filmu „Dan četrnaesti“ iz 1961. reditelja Zdravka Velimirovića, i u fimu „Štićenik“ iz 1966. reditelja Vladana Slijepčevića. Međutim, odlučio je da bude pisac, „književni Žan Pol Belmondo“, kako ga je docnije nazvala jedna američka novinarka.

Roman „Mansarda“ objavljen je 1962. zajedno sa drugim romanom „Psalm 44“.

„Bašta, pepeo“, zbirka priča objavljena 1965. godine, „Rani jadi“ iz 1969. i „Peščanik“ objavljen 1972. čine Kišov „Porodični cirkus”, čija je tema pomenuto ratno djetinjstvo u Mađarskoj.

„Prva asocijacija na pomen Danila Kiša mi je bol, samosvijest i hrabrost da se ispriča sopstveni život“, kaže za Sputnjik novinarka Olivera Đurđević. Ona dodaje da je Kiš pojašnjavao kako je tema djetinjstva u njegovim knjigama zabluda i greška kritičara, a da je zapravo, kako je on tvrdio, posredi „želja da se nađe prvobitna čistota, katkad u svijetu detinjstva, katkad u samom sebi“.

Čas anatomije

Pisac Vladimir Kecmanović kaže za Sputnjik da je zbog Kišove „Grobnice za Borisa Davidoviča“, koju je pročitao u srednjoj školi, poželio da bude pisac.

„Grobnica za Borisa Davidoviča“ je zbirka priča zamišljena u Bordou 1973. i 1974. dok je na univerzitetu predavao srpsko-hrvatski jezik. Objavljena je 1976. i mnogi je smatraju za prvo postmodernističko djelo u jugoslovenskoj književnosti. Knjiga je prvo hvaljena, ali su onda uslijedile optužbe da je falsifikat.

„Šezdesetih i sedamdesetih godina ako ste želeli da kritikujete jugoslovenski sistem, morali ste to da činite pod krinkom kritike staljinizma i Sovjetskog Saveza. ‘Grobnica’ je primjer toga, par ekselans, mada, meni su se više sviđali ‘Bašta pepeo’ i ‘Peščanik’, ali sam znao da će ovo biti njegova najdiskutiranija knjiga. Mnogo ljudi je imalo slične ideje o komunizmu, ali niko od njih nije bio tako dobar pisac. ‘Grobnica’ je bila i jača kritika i bolja književnist nego bilo šta drugo što su ostali pisali“, rekao je povodom ove afere hrvatski publicista Slavko Goldštajn.

Grupa koja je bila protiv Kiša predvođena je Draganom Jeremićem, književnikom i univerzitetskim profesorom koji je kasnije objavio i studiju o polemici sa Kišom, „Narcis bez lica“. NIN tada objavljuje četiri teksta protiv Kiša i taman kad je trebalo da izađe broj sa jednim tekstom iz drugog tabora, a pisao ga je književnik Predrag Matvejević, stigla je vest da je Kiš vratio NIN-ovu nagradu.

„Čas anatomije“ je knjiga odbrane napadnute „Grobnice za Borisa Davidoviča“, koju je Kiš napisao za samo mjesec dana.

„Imao je nadmoć nad našim skučenim prilikama“, reći će pisac Igor Mandić.

Iako je sudski proces završen u korist Danila Kiša koji je oslobođen optužbe da je plagijator, on odlazi u samonametnuto izgnanstvo u Francusku gde kao lektor za francuski jezik boravi u Strazburu, Bordou i Lilu. Posljednje godine života proveo je u Parizu.

Jedinstvena pojava bez nasljednika

Posljednja knjiga koju je za života objavio 1983. godine je zbirka od devet pripovijedaka „Enciklopedija mrtvih“. Posthumno su objavljene još „Gorki talog iskustva“, „Život, literatura“, „Lauta i ožiljci“, „Pesme i prepevi“. Dobitnik je Andrićeve, Sedmojulske i AVNOJ-eve nagrade. Bio je predlagan nekoliko puta za Nobelovu nagradu. Knjige Danila Kiša prevedene su na francuski, engleski, ruski i druge jezike. O njegovom djelu napisane su mnogobrojne studije. Bio je dopisni član SANU. Umro je u Parizu 15. novembra 1989. Sahranjen je u Beogradu.