Prije desetak dana dio srpskih medija prisjetio se devedesete godišnjice rođenja Danila Kiša (1935–1989). Ipak, vjerovatno zbog cjelokupne situacije u društvu, nije ta godišnjica imala pretjeranu vidljivost.

Kako god, Kišovi čitaoci su imali povod da mu se vrate, mada za vraćanje njegovim knjigama nije potreban poseban povod. Ja sam uzeo, po ko zna koji put, da pročitam "Enciklopediju mrtvih", njegovu posljednju knjigu objavljenu za života.

Ima u toj knjizi nečeg što se "rimuje" sa uvidima iz poznatog Krležinog eseja o Mocartu: "Mocart svojim djelom dokazuje staru i u historiji umjetničkog stvaranja neoborivo provjerenu istinu: veličina umjetnika nije drugo nego svjedočanstvo duboko ljudskih, svakom živom čovjeku možda nejasnih, ali u svima nama podjednako živih, uznemirenih osjećaja, koje u autentičnim umjetničkim objavljenima čitamo, gledamo ili slušamo kao zapise svojih zagonetnih nesnalaženja pred ljubavlju i smrću, tim prvim i posljednjim tajnama ljudskog života."

LjUBAV I SMRT: Da, Kiš je uvijek insistirao da je "Enciklopedija mrtvih" knjiga o ljubavi i smrti. Ova zbirka od devet priča prvi put je objavljena 1983. kao deseti tom Kišovih izabranih djela u izdanju zagrebačkog "Globusa" i beogradske "Prosvete".

U razgovoru za švedski radio, prvom intervjuu nakon štampanja izabranih djela, Danilo Kiš je kazao: "Deseta knjiga, to su priče, devet priča sa temom koja nije nimalo politička (…) nego da kažemo metafizička. Bavi se problemima smrti, ili ljubavi i smrti, u toj već klasičnoj kombinaciji eros–tanatos, sa jednim motom koji treba da razreši tu vezu. Moto je iz Žorža Bataja. (…) Otprilike … – Moja mahnitost voljenja gleda na smrt, kao što prozor gleda na dvorište." 

U vrijeme objavljivanja ove knjige Kiš već živi u Parizu. Šest godina kasnije, faktički pred samu smrt, Kiš je primijetio da je "Enciklopediji mrtvih" u ondašnjoj Jugoslaviji bila namijenjena sudbina otpisane knjige i da ju je od te sudbine na neki način spasila tek "Andrićeva nagrada". Tri i po decenije, kasnije, međutim, jasno da je ovo jedna od najboljih knjiga priča srpske književnosti, kao i da je takođe riječ o jednoj od najreprezentativnijih pripovjedačkih zbirke svjetske književnosti druge polovine dvadesetog vijeka.

AUTORSKA SAMOSVIJEST: Prisjećajući se jedne prijateljske sedeljke tokom koje mu je Kiš povjerio svoj strah od čamotinje i bolesti, Filip David piše: "Zlokobna bolest je tada zasigurno sazrevala u njemu, ali mi toga nismo mogli biti svesni, ni on, ni ja. Čamotinja je jedan poseban oblik usamljenosti, depresije, jedno stanje koje se pripisuje jevrejskoj rasi. 'Sve što radim, činim da bih joj utekao.' U ovih nekoliko rečenica predskazao je i svoju sopstvenu sudbinu, približavanje podmukle bolesti od koje neće biti leka. U svojoj možda najboljoj pripoveci Enciklopedija mrtvih, priči koja ulazi u sve antologije savremene svetske pripovetke, najjasnije, uzbudljivo do bola, opisao je to užasno, mučno osećanje nailaska opake bolesti."

Naslovna priča knjige "Enciklopedija mrtvih" zbilja je jedna od najsnažnijih priča moderne svjetske književnosti. Kao dobra ilustracija njene vrijednosti i atraktivnosti može poslužiti i činjenica da je ova priča (u prevodu Amijela Alkalaja) objavljena i u čuvenom "Njujorkeru" (izdanje od dvanaestog jula 1982. godine).

Postoji, međutim, anegdota u vezi sa ovim događajem, koja izvrsno pokazuje Kišov odnos spram vlastitog djela. Tadašnja urednica "Njujorkera" Linda Ašer tražila je od Danila Kiša da izmijeni sami kraj priče, a ovaj je to odlučno odbio, reakcija mu je bila ledena i kategorična.  Bio je spreman da priča uopšte ne iziđe, bio je spreman odreći se pozamašnog honorara, honorara koji je bio veći od zbira onoga što je zaradio za dvije svoje knjige dotad objavljene u Americi, no priču nije htio mijenjati. Kao Kafka, kao Stravinski, kao Beket, Kiš je kad je riječ o svom djelu bio neumoljiv.

OSJEĆANjE GUBITKA: Kako bi rekao Milan Kundera: "Mogao je podneti pomisao da ne bude objavljen, ali pomisao da bude objavljen i osakaćen bila mu je nepodnošljiva."

Uz priču "Enciklopedija mrtvih", Kiš je kao najbolju u knjizi isticao i posljednju: "Crvene marke s likom Lenjina", priču o pjesniku osipmandeljštamskom po imenu Mendel Osipovič.

No, sve su zapravo antologijske.

Pomijenimo još barem dvije: "Slavno je za otadžbinu mreti", priču o mladom Esterhaziju i njegovom iščekivanju smrti, priču koju je u cjelosti u svoj grandiozni roman inkorporirao veliki mađarski pisac i Kišov prijatelj, Esterhazi, Petar Esterhazi te ponajbolju književnu varijaciju na famozne i zloglasne "Protokole sionskih mudraca" – priču "Knjiga kraljeva i budala".

Veličinu "Enckilopedije mrtvih" i grandioznost Kiša kao pisca pokazuje nam i najvažnije knjiga iz Kišove ostavštine, zbirka priča "Lauta i ožiljci". Šest priča iz ove posthumno publikovane knjige nastale su "u bližoj i daljoj vezi" s knjigom "Enciklopedija mrtvih".

Čak su i priče koje je Kiš odbacio iz "Enciklopedije mrtvih" toliko bolje od ogromne većine onoga što se na našim prostorima ikada pisalo, da i to na izvjestan način svjedoči o vrijednosti i ostvarenosti "Enciklopedije mrtvih".

Kad je ova knjiga objavljena Kiš nije imao ni pedeset godina. Ipak, bila je to njegova posljednja knjiga. Da je živ, danas bi imao devedeset. Kišu srodan Pol Oster je umro nedavno sa nenavršenih osamdeset.

U jednom svom eseju Oster je napisao: "Čak i danas osećanje gubitka je skoro nepodnošljivo."

Osjećaju slično to njihovi čitaoci danas i za Kiša i za Ostera.

Autor: Muharem Bazdulj