Knežev san.

Gledao je u sopstveno tijelo, izdignut skoro do tavanice kneževske sobe.

Sve je mirisalo na tamjan.

Crkvena zvona su označila da je vrijeme za polazak.

Povedi me gospode, povedi slugu svoga, pokaži mu put, pomisli u sebi.

"Pogledaj Lazare, pogledaj još jednom Kruševac  i pođimo, putem koji si izabrao"...

Tamjan više nije mirisao, mirisala je krv prosuta širom Gazimestana. Gledao je uboge i ranjene, odsječene ruke i noge kako plutaju po Labu i Sitnici. Gledao je glavu. Svoju glavu pred udarcem dželatske sjekire. Ni trepnuo nije.

Ovuda Lazare, pratio je glas. Kidali su ga redom vijekovi zuluma. Posljednja majčina suza nad otetim đetetom, vrisak nabijenog na kolac, jecaj đevojke koja spašavajući čast bira smrt u ambisu...

Vojevao je s hajducima, dizao Karađorđevu zastavu, na drhtave ruke primio Voždovu glavu.

Bio je Gavrilov pucanj i Stepina sablja.

Mrzle su mu kosti u vrletima Albanije.

Utapao je dušu u grobnici Jonskog mora.

Iznuren, izranjavan i na ivici snage svjedočio je stvaranju države, koja će pod svoj barjak okupiti sve njegove potomke.

"Hvalim ti se Gospode, jesam li konačno tu, sve naše žrtve, vijekovi patnje su pokopani, moj narod je opstao" , prošapta glasom punim nade.

Umjesto odgovora osjeti strahovitu bol. Tijelo mu se podijeli na dva dijela. Dva identična dijela, od iste majke, istog mlijeka, iste krvi, istog stvoritelja.

Brat udari na brata.

Kum na kuma.

Sin na oca.

Bog na boga.

Zavlada oholost, gordost, srebroljube, misloimizam.

Požuda, zavist, neumjerenost, škrtost.

Lažni idoli, lažne vođe i lažni vjernici preplaviše ulice i hramove, zaklinjući se u čistotu, a bejahu čisti koliko trideset Judinih srebrenjaka.

Polomljen golgotom kojoj svijedoči, posljednjim atomom snage upita: "Gospode, ne mogu dalje, kaži mi grešnom, je li sve bilo uzalud, hoće li iko preživjeti"?

"Preživjeti? Tvoj narod više ne postoji Lazare.

Preživjeće, samo ako se ponovo rodi, hajde vrijeme je da krenemo nazad, da se pripremiš, osudna bitka samo što nije počela".

Piše: Davor Cicović