O mrtvima sve najbolje, ali prođoše godine, a Srbi ne naučiše ništa…

Prođe 26 godina od kako su se četvorica pripadnika vojske Republike Srpske vraćala kući poslije 3 mjeseca provedena na frontu.

Tokom prolaska kroz trebinjsku pijacu, ugledaše tezgu za kojom je radio Alen Glavović.

Znali su da ta tezga pripada njihovom dojučerašnjem bratu po uniformi, Srđanu Aleksiću koji ih je kad je bilo najteže ostavio na cjedilu i dezertirao.

Vojnici se odlučiše da priđu tezgi…

Međutim, 5 mjeseci ranije, u avgustu ’92. godine, srpska vojska u okviru armije SRJ povukla se iz Hercegovine po naređenju Slobodana Miloševića i velikim pritiskom međunarodne zajednice.

Uslijedila je velika ofanziva brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja hrvatskog Zbora narodne garde koji se veoma približio i samom Trebinju. U pojedinim srpskim selima dešavali su se takvi zločini da iz njih nije pobjeglo ni pile srpsko. Nedostatak boraca u srpskim redovima osjećao se na svakom koraku. Svi vojno sposobni muškarci su mobilisani, među njima i 26-togodišnji Srđan Aleksić.

Aleksića je komandant Hercegovačkog korpusa zajedno sa njegovom jedinicom poslao na Hercegovačko-trebinjsko-dubrovački front, u selo Cerovac udaljeno 16 kilometara od Trebinja. Aleksić je imao zadatak da sa svojim drugovima štiti nekoliko kilometara fronta od hrvatskog Zbora narodne garde. Nakon nepuna dva dana, pod okriljem noći Aleksić je dezertirao. Pobjegao je za Trebinje ostavivši svoje drugove na cjedilu da ih svakodnevno zasipaju granatama i da čekaju kada će Zbor narodne garde krenuti u pješadijski napad i samo zauzimanje Trebinja. Po dolasku u grad Srđan se javlja svom ocu Radetu, vojno sposobnom čovjeku, bivšem košarkaškom treneru koji je cijeli rat presjedio u trebinjskoj opštini obavljajući „važne državničke poslove“, čovjeku koji nije vidio dana fronta.

Rade preko svojih veza ne samo da sina oslobađa odgovornosti od dezertiranja, već kako bi sinu razbio monotoniju u ratnim danima, i pružio mu priliku da nešto zaradi, na trebinjskoj pijaci sređuje mu jednu tezgu, gdje će ovaj preko muke srpskog naroda u tim teškim vremenima zarađivati na švercovanoj robi koja je stizala iz Albanije. Posao je toliko dobro krenuo da Srđan poslije dva mjeseca odlučuje da na tezgi zaposli radnika. U tom trenutku nailazi na problem, nije mogao da nađe nikoga jer su svi njegovi vršnjaci krvarili na frontu. Tada je pronašao lokalnog besposličara, muslimana Alena Glavovića, koji počinje da radi za njega na tezgi dok Srđan provodi vreme obilazeći lokalne kafane.

Tokom spremanja ove priče uspio sam da pronađem i stupim u kontakt sa Alenom Glavovićem koji živi u Malmeu u Švedskoj. Odbio je da priča na ovu temu, ostajući pri zvaničnoj verziji priče zbog koje je iz Sarajeva i dobio bjanko ček, kuću u Švedskoj i državljanstvo druge zemlje svijeta.

Takođe, 2011. godine u vinariji manastira Tvrdoš kod Trebinja upoznao sam jednog od četvorice vojnika koji su učestvovali u ovom poznatom incidentu.

Taj čovjek mi je tada između ostalog rekao sljedeće:

„Tog 21. januara ’93. godine ja i tri druga vraćali smo se sa fronta kući nakon tri mjeseca. Tokom prolaska kroz trebinjsku pijacu za tezgom smo ugledali Glavovića, za kojeg smo znali da radi sa švercovanom robom za Aleksića, koji je pobjegao sa fronta par mjeseci ranije. Svašta nam je tada prolazilo kroz glavu, u trenutku ljutnje i nemoći, dok mi krvarimo i ratujemo po 3 meseca u istim hlačama, oni po Trebinju ispijaju kafe i švercuju. Ogorčeni prizorom odlučujemo da im se na neki način osvetimo, prilazimo tezgi i odlučujemo da uzmemo po jedne hlače farmerice za sebe, naravno besplatno. Međutim u tom trenutku do tezge je dotrčao Srđan Aleksić koji je posao nadgledao iz lokalne kafane ispijajući pivo. Nakon razmjene ružnih riječi dolazi i do fizičkog obračuna kada jedan od kolega Aleksića udara kundakom puške u glavu, nakon čega ovaj pada i udara glavom u beton i više nikad ne ustaje.

Dakle, Srđan Aleksić je nastradao braneći svoju tezgu i švercovanu robu a ne tamo nekog Alena Glavovića koji u tom trenutku nije čak ni bio tu, već je pobjegao. Nakon toga mi smo uhapšeni, pa ponovo pušteni i poslani na front. Jedan od kolega ubrzo je na liniji poginuo dok smo nas trojica kasnije osuđeni na po 2 godine i 4 mjeseca zatvora, što smo i odležali.“

Tokom mog istraživanja ova verzija događaja mi je kasnije potvrđena i od strane trebinjskog Udruženja boraca Republike Srpske.

Međutim, antisrpska medijska mašinerija iskoristila je ovaj događaj kao nijedan do tada. Mediji iz Sarajeva podržani medijima sa zapada krenuli su sa satanizacijom Srba. Redali su se naslovi kako je srpski heroj Srđan Aleksić postradao na ulicama Trebinja braneći svog komšiju muslimana od razularene rulje pijanih i divljih četničkih razbojnika koji su Alena Glavovića poveli na klanje kao jagnje.

Svi domaći i strani mediji pisali su tekstove kako je Aleksić svojom smrću postao simbol otpora velikosrpskom ludilu koje je krivo za smrt desetina hiljada ljudi i za patnju miliona.

Cio svijet je upirao prstom u Srbe i govorio: „Zašto niste kao Srđan?“

Vremenom i većina srpskih medija je pala u ruke stranaca a veličanje „junaštva“ Srđana Aleksića je podignuto na još viši nivo. Njihov primjer su počeli da slijede i instrumenatalizovani srpski političari pod kontrolom zapada, koji su počeli da se utrkuju ko će prije ulicama, trgovima i bulevarima dodijeliti ime Srđana Aleksića, kako bi na svakom koraku bilo vidljivo „divljaštvo“ Srba.

U Novom Sadu i Pančevu postoji prolaz koji nosi ime Srđana Aleksića, a u Beogradu postoji ulica sa njegovim imenom. Bulevar u Podgorici se zove po njemu, ali ni to nije bilo dovoljno pa su zasadili i hrast koji nosi njegovo ime. Kao vrhunac ludila, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić posthumno je odlikovao Srđana Aleksića medaljom Miloša Obilića za ispoljenu hrabrost i djelo ličnog herojstva.

Što nije zabilježeno u istoriji naše politike.

Čak im nisu bile dovoljne ni sve ulice i bulevari, ni hrast koji će da živi 500 godina, pa su odlučili da snime i film koji će da traje vječno. Film „Krugovi“ čiji su režiseri, scenaristi i glumci Srbi a finansijeri Nijemci, Francuzi i Amerikanci govori o „heroju“ Srđanu Aleksiću.

U pitanju je ista antisrpska bljuvotina kao i filmovi „Grbavica“ i film američkog kostura Anđeline Džoli „U zemlji krvi i meda.“ Svi ovi filmovi odmah su dobili velika priznanja, a neki su čak kandidovali i za Oskara kao najbolji filmovi van engleskog govornog područja. Pogađajte, razlog je jednostavan, svi filmovi govore o genocidnim Srbima.

Ovakva količina mržnje u medijima i kinematografiji koja je preusmjerena prema preostalim Srbima, tj. nama, ima samo jedan cilj, da se Srbi konstantno satanizuju i predstave do kraja kao genocidan narod.

U isto vrijeme ove stravične laži mogu i da nas ohrabre, jer očigledno je da su Srbi još uvek živ i nepokoren narod, čim nas neprijatelj i krvnici ne prestaju da vrijeđaju.

Što se tiče Srđana Aleksića, ovo je jedina istina, a istina može biti samo jedna. Ovu priču zna cijelo Trebinje i cijela Hercegovina.

Isto je zna i Alen Glavović, kome će savjest proraditi i kad tad će reći pravu istinu.

Svi oni koji proputuju kroz Trebinje na putu do mora i odluče da popiju kafu pod platanima, ovu priču mogu čuti od konobara, gostiju kafića i stare trebinjske raje. Meni je žao što je većina ljudi preko štampanih i elektronskih medija, kao i internet giganata Gugla i Fejsbuka nasjela na još jedan trik kojim se svjesno uništava srpski rod, a porodu drugi pišu istoriju.

Shvatićemo nekad ako preživimo i u potpunosti ne izgubimo identitet…

Autor: Dean Savičić