Od trenutka kada je započela gradnja hrama Hrista Spasa u Prištini 1992. godine, pa do danas, traju albanski napori da se on uništi i sruši. Hram je paljen, miniran i pretvaran u javni toalet, a danas pokušavaju da ga stave u drveni kavez i nazovu muzejom.

Izgradnja hrama trebalo je da bude završena 1999, ali je izbijanje rata te planove osujetilo. Nakon ratnih godina Albanci su pokušali da ga unište eksplozivom, oštetivši strukturu građevine. U narednim godinama nebrojeno puta je vandalizovan, a od 2003. albansko javno mnjenje, uključujući i univerzitetske profesore, poziva na njegovo paljenje. Čak je i administracija UNMIK-a izrazila zabrinutost i stavila hram pod zaštitu, zajedno sa drugim pravoslavnim svetinjama na Kosovu i Metohiji.

Napadi do danas nisu prestali, a posljednji u blasfemičnom i ekstremističkom nizu predlaže pretvaranje bogomolje u „Muzej izgubljenih glasova“.

Mladi arhitekti Erone Sila i Lorik Bucoli, potpomognuti svojim profesorima, napravili su idejno rješenje koje podrazumijeva da se ova „pošast“ kako je nazivaju ogradi drvenim kavezom koji će biti „lak kao vazduh i težak koliko i istorija koju nosi“. To za njih nije crkva, već „spomenik tihom nasilju i udar na kolektivno sjećanje“, podignut od strane „osvajača“ koji stoji „kao teret na plećima onih koji svakodnevno tuda prolaze“. Hram Hrista Spasa za Albance je „rana koja nije zarasla i bol koji se ne može izliječiti“.

Aleksandar Lukić sa Instituta za političke studije kaže za Sputnjik da je zabrinjavajuće što je nekome uopšte i pala na pamet ova „genijalna“ ideja stavljanja crkve u kavez. Označili su je kao uzrok svoje patnje, dok je istina sasvim suprotna, kaže on. Srbi su ti koji su protjerani sa Kosova i Metohije, Srbi su protjerivani ne samo decenijama, nego i vijekovima, a Albanci su upravo ti koji su tome doprinijeli.

Ovo je još jedna manifestacija albanskog principijelnog ponašanja koje traje već dugi niz godina. Dakle, opšte je poznato da oni pokušavaju da zatru na području Kosova i Metohije svaki trag srpskog postojanja, dok istovremeno svoje sopstvene tragove nemaju. Oni hoće da srpsku crkvu pretvore u muzej i ograde je kavezom, nesvjesni da sve te građevine koje predstavljaju nešto više, nešto duhovno, zapravo ne mogu biti ograđene. Za njih ne važe nikakve materijalne ograde, rekao je Lukić za Sputnjik.

Sve tapije su naše

Prištinske vlasti pokretale su različite postupke tokom godina, predlagavši četiri „rješenja“ za ovu crkvu: da ostane sačuvana kao ruina, da se sruši, da se pretvori u muzej i da se pretvori u objekat za drugu namjenu.

Srpska pravoslavna crkva odgovorila je svojevremeno tako što je prikupila sva imovinska dokumenta koja dokazuju njeno vlasništvo nad više objekata u Prištini, uključujući Skupštinu, smještajne zgrade Univerziteta u Prištini i tamošnju univerzitetsku biblioteku. Kako bi se suprotstavili pretvaranju crkve u muzej, SPC je predložila da se u muzeje pretvore upravo ova gradska zdanja. Nakon toga UNMIK je odbacio albanski prijedlog za pretvaranje Hrama Hrista Spasa u muzej.

Lukić kaže da je, kao i obično, istina sasvim drugačija od onoga što Albanci predstavljaju, ali da je problem u tome što oni nemaju drugi način i metod borbe protiv nas sem da ovakvim gestovima pokušaju da još više indoktriniraju sopstveni narod. Zbog toga se i neuspjela priča o izgradnji muzeja ponovo pokreće.

Bilo bi dobro da Albanci malo porazmisle i pronađu neku svoju svetinju, ako je uopšte imaju, a koja je starija od 50 godina. Umesto toga, oni uporno pokušavaju da izbršu sve naše tragove. Nisu samo crke u pitanju, oni brišu i naša groblja, kuće, razne druge građevine, objekte, pa i arheološke artefakte koji ukazuju na maltene hiljadugodišnje srpsko postojanje na Kosovu i Metohiji.

Pretvorili crkvu u javni toalet

Tokom 2016. godine dio crkve je zapaljen i pretvoren u smetljište i javni toalet. Nakon toga Univerzitet u Prištini nije uspio da sudskim putem preuzme vlasništvo nad zemljom na kojoj je hram podignut, već je Apelacioni sud dodijelio pravo vlasništva SPC. Ipak, tu napadi nisu prestali, a Univerzitet u Prištini nastavlja da sabotira sve pokušaje da se crkva obnovi.

Ovaj novi pokušaj opstrukcije, odnosno pravljenja nekakvog muzeja na mestu bogomolje, odličan je pokazatelj kako bi se prištinske vlasti odnosila prema svim drugim srpskim spomenicima na Kosovu i Metohiji kada bi postala član UNESKO. Zato i mi sa naše strane treba da se borimo da se to nikada ne desi.

Što se tiče ovog konkretnog slučaja, odnosno stavljanja crkve u kavez, Lukić smatra da je na nama da na sve moguće načine utičemo i dijelamo kako se ova ideja nikada ne bi ostvarila. Iako bi ona daleko više govorila o samim Albancima nego o nama, ova ideja ne smije nikada zaživjeti.

Kavez ili bodljikava žica – isto je

Eparhija raško-prizrenska je 10. juna 2021. došla u crkvu i detaljno je očistila, a episkop Teodosije održao je prvu liturgiju u njoj od 1998. godine. Nakon toga, na ulazu u crkvu osvanuo je grafit sa natpisom „Isus mrzi Srbe”. Uzevši u obzir sve kroz šta je ovaj relativno novi hram prošao u nepunih trideset godina, albanski opisi „živih rana“ i „bola koji ne prestaje“ dobijaju još nakaradniji prizvuk.

Teško je ovu crkvu izdvajati u odnosu na druge svetinje, kaže sagovornik Sputnjika, i dodaje da bi je Albanci najradije srušili i na njenom mjestu napravili auto-put ili smetljište. Iz nekog razloga nemaju dozvolu svojih upravnika da to učine, pa smišljaju druge načine da izokrenu istoriju i preokrenu istinu. Bilo da je oko naših crkava bodljikava živa, kao u slučaju Bogorodice Ljeviške, ili zamišljeni drveni kavez, to su, kaže Lukić, samo različite varijante iste stvari.

Princip je isti, a u pitanju su samo modaliteti. Suština je da oni žele da potpuno zatru tragove srpskog postojanja, nesvesni da to baš i ne može tako i da time takođe rade protiv sebe samih. Ukoliko bi to učinili, morali bi i sam naziv Kosovo da promene, jer je Kosovo takođe srpska reč. Kosovo je zemlja kosova, ptica. Oni bi svoju zemlju možda mogli da nazovu Šiptarlend, ili Šiptarija kako sami sebe oslovljavaju.

Oni koji su se upustili u ograđivanje svetinja i stavljanje crkava u kaveze upustili su se u đavolji posao, smatra sagovornik Sputnjika i kaže da bi za njih same bilo bolje da umjesto toga pokušaju da se ponašaju ljudski, koliko god je to moguće. Uprkos svemu, oni ipak jesu ljudi, ali se nalaze pod jakom indoktrinacijom koja ih tjera da se u mnogim slučajevima, kao što je ovaj, ponašaju neljudski, zaključuje Lukić.