Bila je to 1991. godina. Dan uoči Prvog maja. Drago i Kosta, braća po stricu, i moja braća po stričevima, stajali su na vrhu Rogoja, kod ostataka austrougarske karaule, ispred stoga crnogoričnog granja. Ispod njih pukla Dobropoljska dolina s dvadesetak srpskih zaselaka, a s desne strane, kao zid, kao Kineski zid, raširila se Treskavica.
Mladići su se popeli na Rogoj da, iznad svog zaseoka, upale Prvomajsku logorsku vatru.
- Znaš li da su se u stara vremena ove vatre palile uoči Đurđevdana, Kosta je malo učio škole, ali su komunisti i titoisti pomjerili na ovaj jezuitski praznik.
- Onda ćemo mi vratiti za Đurđevdan.
Tu noć uoči Prvog maja 1991. godine gorile su Prvomajske vatre iznad svih zaselaka u Dobropoljskoj dolini osim one na vrhu Rogoja, kod ostataka austrougarske karaule.
Bila je to 1992. godina. Dan uoči Prvog maja. Moj brat po stricu, Drago, sjedio je u motelu, u centru Dobrog Polja, kad su javili da pobunjeni muslimani namjeravaju da sruše most na ulazu u dolinu iz pravca Foče.
- E sramota je da ustaše vršljaju po Dobrom Polju, a nikad ranije to nisu mogli.
Drago je otišao da brani most i upao u zasjedu. Našli smo ga drugi dan, na bankini pored neoštećenog mosta. Hladan i nepomičan. Metak mu je ušao s desne strane vrata a izašao ispod lijeve plećke.
Bila je to 1992. godina. Ognjena Marija. Moj brat po stricu, Kosta, držao je položaj na vrhu Rogoja, kod ostataka austrougarske karaule. Nije htio da se povuče. Bilo ga je sramota da Dobropoljsku dolinu prepusti ustašama i ustaškim potomcima. Nikad nije. Mitraljezom je branio prolaz kojim su Srbi bježali iz izgubljenog Trnova. Njemački dobrovoljac u Armiji BiH na okularu snajpera pratio je drčnog mitraljesca. Kostu smo našli o Petrovdanu 1993. godine, kod austrougarske karaule i garavog okruglog ožiljka na proplanku. Otac ga je prepoznao po opasaču i vunenim čarapama.
Danas, 2018. godine. Uoči Mitrovdana. Vrh Rogoja osunčan i u svim bojama gratisa Lučinskog ljeta, kao da prkosi sivom zidu Treskavice. Sam, siroče, stojim pored kamenog biljega na kom su uklesana imena moje braće. Misli mi se brkaju. Valjda od vjetra. Ili od starosti. Mislim na Draga i Kostu, je li vrijedilo, i stara vremena kad su se uoči Đurđevdana, palile velike vatre. Onda na cijenu balvana u stablu, radar na ulazu u Trnovo, pa na protekle izbore. Za koga li je glasalo dvadesetak stanovnika Dobropoljske doline! Zatim na oštećenu letvu volana, šumara iz Bileće, mlade rođake što izdaju šumokradice i na tebe, mila moja. Tvoj osmijeh, zagrljaj, poljubac i riječi dobrodošlice s blagom dozom prijekora.
- Gdje si ti dosad?
Krajnje mi je vrijeme da pođem kući. Malena, ti si vrijedna toga. I zaćutim. Biće mi bolje i lakše u ostatku života.
A bilo je to 1991. godine. Dan uoči Prvog maja....
Iz zbirke "Za sve je krivo nevrijeme nad Firencom“, Željka Pržulja
