Nemoj budit odsanjane snove,

Nek miruje ono čega ne bi:

Odveć rano zamoren životom,

Samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!

Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

Svjetlo što mi sija istim žarom (S. A. Jesenjin)

Možda zvuči čudno, ali dok razmišljam o idealima kojima su se vodili naši očevi prilikom stvaranja Republike Srpske, te o današnjem stanju u njoj, nekako mi podsvjesno, ali uporno na um padaju upravo ovi Jesenjinovi stihovi. Taj osjetljivi čovjek i genije stiha imao je sreću da živi u turbulentnom vremenu umiranja jednog društva i rađanja novog koje je sa starim dijelilo mnogo toga, ali se još više i razlikovalo. Duh tog vremena ovjekoviječio je u stihovima, koji ipak sadrže dovoljno univerzalnosti da će još vijekovima biti aktuelni za mnoge ljude i mnoga društva.

Nažalost, moj je subjektivni osjećaj da se i naše društvo upravo nalazi na sličnoj istorijskoj raskrsnici. Ideali koji su pokretali naše očeve da se žrtvuju za stvaranje Republike Srpske su uveliko isčezli. Možda je ostao strah (od drugih) i prkos, ali razočaranost, čemer i zamor životom je ono što preovladava, a povratak na staro nije alternativa.

Nešto se mora promijeniti. Ne samo jer je psihički pritisak nezdravih društvenih odnosa prevelik već ne postoji ni materijalna baza koja bi omogućila nastavak sadašnjeg stanja. Nažalost, ali ne i na iznenađenje, bankrot Republike Srpske nam se dramatično približio. Svi pokazatelji su već danas tu. Bankrot je naša neminovnost u narednih par godina ili čak narednih par mjeseci.

S obzirom da je ružno miješati Jesenjina i bankrot pokušaću da se na trenutak vratim iz domena emocija u kožu ekonomiste i da dam par argumenata zbog kojih držim da se mi zapravo već nalazimo u stanju „mekanog“ bankrotstva koje će samo s vremenom preći u „tvrdo“:

1. Republika Srspska već godinama nema mogućnost da finansira svoj javni dug tj. da iz budžeta vraća kredite koje smo ranije uzeli. Mi svoj dug refinansiramo. To činimo na više načina. Kredite kod komercijalnih banaka Vlada Republike Srpske redovno reprogramira. Prispjele obveznice i trezorske zapise redovno pokrivamo novim emisijama, pa se čini da Banjalučka berza raste što je daleko od istine jer u takvom kvantitetu nema kvaliteta.
2. Odomaćilo se i da auto-puteve gradimo isključivo na kredit, pa izgradnja svakog kilometra auto-puta direktno zavisi od dobijanja nekog novog kredita. I ovo je odlika bankrotirane zemlje jer bi valjda bilo normalno da bar dio auto-puteva gradimo i vlastitim sredstvima, kao što to čine i druge zemlje i kako što je to bila praksa čak i ovoj zemlji tokom komunizma. Na kraju, za to se čak i sada prikupljaju sredstva od akcize na gorivo i od PDV-a (preko 2.000.000.000 KM u zadnjih osam godina), ali je nažalost tekuća potrošnja u budžetu u potpunosti istisnula investicionu. Bar ako se pod investicionom posmatraju produktivne investicije, a ne ulaganje u vozni park i slično!
3. Pored projektnog zaduživanja (što je još koliko-toliko opravdano zaduživanje, ako se zanemari ona činjenica da bi u zadravoj ekonomiji i sa zadravim javnim finanaijama bar dio toga morao biti finansiran domaćim sredstvima), zadužujemo se u inostranstvu i nenamjenski –za održavanje likvidnosti budžeta, čega su primjeri famozni aranžmani sa MMF-om.
4. Kao šlag na tortu dolazi izvještaj resornog ministartva da zdarvstvene institucije u Republici Srpskoj duguju fondovima (penzionom i zdarvstvenom) cca 200.000.000 KM. Dabome, radi se o javnim zdravstvenim institucijama budući da bi u sličnoj situaciji privatne institucije odavno bile zatvorene čime se frapantno krše osnovni postulati modernog uređenja društva prema kojima je podjela na javne i privatne institucije samo pitanje titulara vlasništva, ali ne i pravima i obavezama pred zakonom. Ovaj dug javnih institucija još uvijek nije i formalno javni dug Republike Srpske, ali ima najava da će to da postane. Međutim, već i sama pojava da se u javnim institucijama isplaćuju plate, ali se ne uplaćuju doprinosi je jasan indikator bankrotstva sitema zdravstva.
5. Svemu prethodnom treba dodati trgovinu suverenitetom Republike Srpske što je povezano sa dobijanjem kredita (dakle odričemo se ionako krnjeg suvereniteta koji vjerovatno nikad više nećemo moći vratiti, a za uzvrat dobijamo kredite koje ćemo svakako morati vratiti), što se vidi na primjerima Zakona o Agenciji za osiguranje depozita BiH, te u formalnom ukidanju ekonomske politike Republike Srpske koja je zamijenjena Programom ekonomskih reformi usaglašenih sa MMF-om.
6. Na kraju, svemu prethodnom treba dodati i ovu žurbu da se proda Ljubija (što samo po sebi ne bi bila loša odluka jer je bilo kakva privredna aktivnost bolja od nikakve, a što je decenijama blokirano samo zbog lokalnog političkog interesa jednog od saveznika u vlasti), i jasno je da se već jednom nogom nalazimo u bankrotsvu.

Doduše, treba istaći i da će bankrot Republike Srpske, kada do njega dođe, kod nas imati nešto drugačiju formu nego što je to uobičajno u drugim zemljama. Formalnog bankrostva neće biti, ali neće biti ni plata radnicima u javnom sektori niti će biti penzija ili će bar i jedne i druge biti radikalno umanjene. Dakle, neće biti novinskih naslova, ali će biti posljedica. Ovo zbog činjenice da Republka Srpska ima ograničen suverenitet pa mi nećemo moći, kao zemlje Južne Amerike, da proglasimo moratorijum na otplatu spoljnog duga. Inače kod nas spoljni dug čini preko 70% javnog duga. Naime, u BiH postoji Uprava za indirektno oporezivanje kao državna institucija koja prikuplja gro javnih prihoda, pri čemu prioritet u raspodjeli prikupljenih sredstva ima upravo otplata spoljnog duga. Otplata spoljneg duga se, u suštini, može obaviti i bez pristanka entiteta koji su neku vrstu apriori saglasnosti dali prilikom osnivanja Uprave tj. ugradili je u tekst zakona o njenom osnivanju. Ako tome dodamo činjenicu da bi eventualnu oluku o moratorijumu na otplatu spoljnog duga morale da donesu institucije na državnom (BiH) nivou, čime je prije petnaestak godina prijetio tadašnji Predsjedavajući Savijeta ministar prof. Spasoje Tuševljak inostranim povjeriocima, onda je jasno da od moratorijuma na otplatu spoljnog duga nema ništa. Posebno što FBiH ne žuri sa donošenjem takve odluke budući da njima za sada ne prijeti neposredni bankrot jer na njih otpada „svega“ 54,28% javnog duga BiH.

Možda najtužnija strana ove priče su penzioneri. Koliko juče obradovala ih je vijesti da su i oni postali budžetski korisnici čime im je obećano da će sigurnost i redovnost ionako skromnih penzija biti zagarantovana. Međutim, sa bankrotsvom nagrada postaje kazna i doći će upravo do suprotnog efekta. Fond PIO koji je kao odvojena institucija mogao da isplaćuje penzije bar do nivoa prikupljenih sredstva više ni to neće moći. Penzioneri će da dijele sudbinu cijelog budžeta Republike Srpske pa će preko njihovih leđa da se vraćaju dubioze sa čijim nastankom oni nisu imali nikave veze. Kako se već danas značajan dio penzionera nalazi na granici siromaštva, nakon bankrotstva Republike Srske desiće se prava socijalna tragedija.

Dakle, bankrot je tu. Kuca nam na vrata. Kako ćemo se sa njim nositi drugo je pitanje. Međutim, kao što sam na početku teksta već istakao naš problem nije bankrot. On je samo posljedica. Naš problem je što nema više ideala i nije nam stalo do države u kojoj živimo. Neodgovornih vlasti je uvijek bilo i biće. Bilo ih je i u razvijenijim društvima i u svim istorijskim epohama. Međutim, u društvu kome je stalo do vlastite države, dakle do svoje budućnosti, postoje društvene norme koje ograničavaju vlast u donošenju iracionalnih, destruktivnih, politikantskih odluka.

Kod nas takvih barijera više nema. Vlast može donijeti najgoru, najiracionalniju, najdsetruktivniju odluku i javnost će ostati nijema. Ili će organizovati proteste od kojih će odustati za gajbu pive i za jednu platu od desetina koje nedostaju i koje nikada neće biti isplaćene. Barijera nema ih jer je izgubljeno povjerenje u čitav politički sistem (a ne samo u aktuelnu vlast). Duboka društvena kriza je već odavno na sceni. Moralno posrtanje, sve niži kulturni i intelektualni nivo vršioca vlasti, finansijske dubioze i šovinizam samo su posljedica društvene krize.

Kao odgovor na krizu pojedini pozvaju na ujedinjenje, na homogenizaciju. Očekivana primordijalna reakcija. Ujedinjenje u čemu? U neodgovornosti? U javašluku? U kriminalu?

Ne poštovani. Od dva i više zla ne nastaje ništa dobro. Ono što nama treba je uređenje društvenih odnosa na sasvim novim osnovama. Nama treba sistem koji će onemogućiti političkim partijama da po dolasku na vlast sve institucije i fondove stavljaju u svoju funkciju. Nama treba profesionalna javna uprava gdje se ljudi biraju po kvalifikacijama, a ne po stranačkim knjižicama. Nama treba izvršna i sudska vlast u čijim očima su svi građani i privredni subjekti jednaki i svi imaju ista prava i obaveze. Nama treba povratak povjerenja društva u sistem. Dakle, nama treba novi ustav. Nama treba Druga Republika.

Baš kao u Francuskoj. Kada se društvo nađe u dobokoj krizi i očito je da ne može da funkcioniše na starim osnovama umire stara republika i rađa se nova. Bolja. Sa novim ustavom koji društvene konflikte razriješava na novi način. To je učinio De Gol. Najavljuje se da bi slično mogao da učini i Markon.

Vjerovatno će se naći neko, možda neki pravnik, koji sadašnji ustav poznaje bolje od mene i upitati logično pitanje – zar naš sadašnji ustav ne zahtijeva i ne sadrži sve što očekujemo od novog i zar ne bi bilo dovoljno da prosto počnemo da ga poštujemo?

Moj odgovor je vjerovatno da – sadašnji ustav vjerovatno sadrži sve što treba. Međutim, ako je nešto u praksi 1000 puta prekršeno, pogaženo, ismijano i zaobiđeno kakva je šansa da ga od danas poštujemo? Zar žena koja se bavila najstarijom zanatom na svijetu godinama, čak i ako čvrsto odluči da postane moralna može preko noći da učini da povrati čast? Zar valuta koja je zabilježila hiper inflaciju i na sebi ima dvanaest cifara može preko noći da prestane da bude inflatorna čak i ako se zaustavi monetarizacija budžetskog deficita?

Ne dragi moji, ne može. Nama treba novi ustav. Čak i ako će biti isti kao prethodni. A ne mora, a po mom dubokom ubjeđenju, i ne treba da bude isti kao prethodni.

Proteklih dvadeset pet godina bavili smo se samo jednim pitanjem. Željeli samo da zaštitimo položaj Republike Srpske od onih koji su željeli da je ne bude. Sve promijene ustava ticale su se samo tog pitanja. Pri tome smo zaboravili da svrha ustava nije samo da definiše naše odnose sa drugima, već prije svega da definiše naše međusobne odnose.

Samo se pitam, da li imamo ljude, da li imamo društvenu i građansku svijest, kritičnu masu, da novi ustav donese i novi početak za Republiku Srpsku? Nazovite me nepopravljivim optimistom i ludim filantropom, ali ja vjerujem da ima.

Autor: Marko Đogo