Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srspke Milorad Dodik najavili su donošenje nacionalne deklaracije o položaju Srba u regionu, koji treba da usvoje parlamenti u Beogradu i Banjaluci. Cilj nacionalne deklaracije je opstanak i napredak srpskog naroda na svim teritorijama regije, drugim riječima rečeno, očuvanje srpskog jezika, pisma, identiteta i integriteta, uz puno poštovanje i svih drugih prava i sloboda koje garantuju ustavi država u regiji u kojima Srbi žive.  

Nadao sam se da je to početak otvaranja procesa koji će ohrabriti političke predstavnike i drugih naroda iz regije da se bore i izbore za bolji položaj svojih naroda na teritorijama regije gdje su oni manjina, i da će se i oni, stvarno, a ne deklarativno, zalagati za ta ista prava i za druge koji su manjina na njihovoj teritoriji.

Ocjena je gotovo svih srpskih političara „da položaj Srba u većini država regiona nije dobar. Najteži je na području Hrvatske i Federacije BIH”, kako je u izjavi za RSE iznio Miodrag Linta, zamjenik predsjednika skupštinskog Odbora za dijasporu i Srbe u regionu, te poslanik Vučićeve Srpske napredne stranke.

Milorad Dodik je tim povodom potvrdio da u regionu postoje ozbiljni problemi u vidu urušavanja srpskog nacionalnog identiteta.

Aleksandar Vučić je, doduše, istakao da Srbija poštuje teritorijalni integritet i suverenitet zemalja u kojima žive Srbi i sa njima želi najbolje odnose jer su mir, stabilnost i saradnja u regionu u interesu srpskog naroda.

Obradovala me je ova izjava, a i sve druge izjave oba predsjednika i drugih srpskih političara koje su vezane za nacionalnu deklaraciju o položaju Srba u regionu, jer su obećali da će se poslije usvajanja deklaracije angažovati da sadržaj deklaracije pretvore u konkretne akcije i sadržaje koji će poboljšati položaj Srba ma gdje živjeli u regionu.

Očekivao sam da će sa riječi preći na djela.

Međutim desilo se nešto što zaista nisam ni ja, a ni drugi očekivali, a to je će pisci deklaracije i njihovi saradnici umjesto obećavajućih djela preći na nedjela.

Da budem iskren, suočen i poučen sa srpskom politikom prema Srbima u Federaciji  Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu, nisam se nadao nekim velikim rezultatima ove nacionalne deklaracije. Poslije rata kada su pitali visokog predstavnika srpskog naroda na Palama zašto se ne zalaže za položaj srpskog naroda u Federaciji BiH, konkretno za Srbe koji su se reintegrisali u Sarajevo on je rekao: “Ne mogu ništa, jer oni su zastali!” Zaostali, to je značilo da se nisu na vrijeme prešli u Republiku Srpsku. Ovih dana dok se vode politički razgovari o izmjeni federalnog ustava i drugih zakona srpski političari iz Republike Srpske daju izjave u stilu: “Federacija BiH je federacija Bošnjaka i Hrvata i nek se oni dogovore!”

Neposredno poslije rata sam mislio i govorio da Srbi koji su ostali da žive u Federaciji BiH neće oslabiti, niti dovoditi u pitanje razvoj i opstanak Republike Srpske i da otvorena politička i ljudska podrška iz Republike Srpske,  Srbima koji su odlučili da ostanu živjeti u Federaciji BiH  neće njoj nanijeti nikakvu štetu, već naprotiv, korist. Da se vodila takva politika danas ne bi bilo nikakve potrebe za izradu Nacionalnih deklaracija o položaju Srba u regionu.

Današnji dan je pokazao da sam bio u pravu. Pisci deklaracije, odnosno poslanici stranke, Savez nezavisnih socijaldemokrata,  koja je nosilac tog posla u Republici Srpskoj su, tokom zasjedanju Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, odbili da glasaju za incijativu  kojom se pokreće proces osiguravanja ustavne ravnopravnosti Srba na cijeloj teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, sa kojim se zaustavlja proces “urušavanje srpskog nacionalog identiteta” kako ga je imenovao Milorad Dodik.

Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio je inicijativu SDP-ovog zastupnika Denisa Bećirović kojom se vlasti četiri kantona u entitetu Federacija BiH pozivaju da osiguraju ustavnu ravnopravnost Srba. Za inicijativu su glasali i poslanici Saveza za promjene.

“Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH poziva nadležne organe Hercegovačko-neretvanskog kantona, Kantona 10, Zapadnohercegovačkog kantona i Posavskog kantona da, najkasnije u roku od 30 dana od dana usvajanja ove inicijative u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, izmjene i dopune ustave navedenih kantona s ciljem osiguranja ustavne ravnopravnosti Srba, kao i da se u ustavima kantona, gdje to do sada nije učinjeno, precizira i osigura ustavna ravnopravnost bosanskog i srpskoj jezika, te latinice i ćirilice”, piše u usvojenoj inicijativi.

Iako su svjesni, i o tome javno govore da je položaj srpskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine najteži u regionu, pisci deklaracije preko svojih poslanika tako su djelovali da će društveni položaj srpskog naroda biti još teži.

Političari, srpske patriote, kako se vole nazivati, privremeni i povremeni stanovnici Federacije Bosne i Herecgovine, koji u ime tog patriotizma primaju velike novčane nadoknade, da li su se pitali, prije donošenja odluke, kako će ta njihova odluka uticati  na sveukupni društveni položaj njihove braće u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja u njoj stvarno danas životare, jer većini treba dvije godine da dobiju onoliko novca koji samozvane patriote dobiju za jedan mjesec.

Zbog ovakvog političkog ponašanja patriota Srba, (a i drugih političkih partija, ne može se sav teret staviti na jednu partiju),  u Federaciji Bosne i Hercegovine postavlja se pitanje: Da li će Srbi u Federaciji Bosne i Hercegovine i dalje biti zaostali Srbi?

Autor: Dušan Šehovac