U emisiji „Pečat“ na RTRS-u, 18. decembra je emitovan prilog o tome kako Bošnjaci kupuju nekretnine u Istočnom Sarajevu, te kako je posljednjih nekoliko godina zabilježen porast broja stanova u vlasništvu osoba koje nemaju prebivalište u Istočnom Sarajevu, a dolaze iz FBiH.

Tim povodom prenosimo u cjelosti otvoreno pismo Dušana Šehovca upućeno delegatu u Federalnom domu naroda Harisu Zahiragiću i predsjedniku Udruženja žrtava i svjedoka genocida Muratu Tahiroviću.

Pravni odgovor na vaše krivične prijave protiv RTRS-a, gradonačelnika Ljubiše Ćosića i drugih govornika u televizijskom prilogu „Sarajevo – tri decenije kasnije: sve više stanova u vlasništvu Bošnjaka“, Radio-televizija Republike Srpske.

Prilog možete pogledati ovdje.

1. Krivične prijave su pravno neodržive jer ne identifikuju radnju krivičnog djela

Podnosioci krivičnih prijava nisu identifikovali nijednu konkretnu radnju koja bi ispunjavala obilježja krivičnog djela iz člana 145a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Umjesto toga, prijave se zasnivaju na: političkom neslaganju, moralnoj osudi, subjektivnom osjećaju uvrijeđenosti i ideološkoj interpretaciji medijskog sadržaja. Krivično pravo ne sankcioniše osjećaje, stavove, interpretacije ni političku nelagodu.

Krivično pravo sankcioniše isključivo konkretne radnje, jasno opisane, dokazive i normativno određene.

U podnesenim prijavama takve radnje ne postoje.

2. Ne postoji element „podsticanja“ – bez tog elementa nema krivičnog djela.

Član 145a KZ BiH izričito zahtijeva „javno podsticanje ili raspirivanje mržnje, razdora ili netrpeljivosti“.

U analiziranom medijskom prilogu: ne postoji poziv na nasilje, ne postoji poziv na diskriminaciju, ne postoji poziv na uskraćivanje prava, ne postoji poziv na institucionalne mjere protiv bilo koje grupe.

Govori se: u formi mišljenja, formi zabrinutosti, formi pitanja i formi hipotetičkih procjena.

Bez poziva, nema podsticanja. Bez podsticanja, krivično djelo pravno ne postoji.

3. Prijave svjesno brišu razliku između kritike i krivičnog djela

Podnosioci prijava svjesno ili nesvjesno pokušavaju: da politički problematičan govor proglase krivičnim, da diskurzivnu analizu tretiraju kao krivičnu odgovornost i da neprijatan javni govor pretvore u osnov za represiju.

Ovo je opasan pravni presedan. Ako se takav pristup prihvati, onda:svaka analiza etničkih odnosa postaje krivično djelo, svaka politička debata postaje potencijalna optužnica i svako problematizovanje identiteta postaje „mržnja“.

To nije vladavina prava – to je kriminalizacija mišljenja.

4. Nema dokaza o namjeri (dolus) – subjektivni element je potpuno izostavljen

Krivično djelo iz člana 145a zahtijeva svjesnu i voljnu namjeru da se raspiri mržnja,

ili najmanje svjesno prihvatanje takve posljedice.

U analiziranom slučaju: govornici se izričito ograđuju od konflikta i koriste uslovne i hipotetičke formulacije.

Ne može se dokazivati namjera tamo gdje se ona jezički, sadržajno i kontekstualno negira.

Krivična odgovornost ne može se zasnivati na pretpostavci loše volje.

5. Ne postoji objektivna sposobnost govora da proizvede zabranjenu posljedicu.

Sudska praksa – domaća i međunarodna – jasno traži da govor ima realnu sposobnost da proizvede nasilje, mržnju ili razdor.

U konkretnom slučaju nema: nasilnih posljedica, poziva na akciju, mobilizacije publike i institucionalnih zahtjeva.

Govor koji ostaje u sferi interpretacije, straha i političke polemike nije krivično relevantan, ma koliko bio oštar ili neugodan.

6. Krivične prijave pokušavaju da zamijene naučnu analizu ideološkom presudom

Posebno zabrinjava činjenica da se naučna analiza medijskog diskursa pokušava tretirati kao krivično inkriminisana radnja.

Ovo je direktan udar na: akademsku slobodu, slobodu naučnog istraživanja i slobodu metodološke kritike.

Ako diskurzivna analiza postane krivično djelo, tada prestaje postojati i univerzitet i javna nauka.

7. Podnosioci prijava zamjenjuju pravo političkom željom za ušutkivanjem

U konačnici, krivične prijave ne služe zaštiti prava, nego disciplini javnog govora, ušutkivanju nepoželjnih analiza i nametanju jedne „dozvoljene istine“.

Krivično pravo nije alat za političku pedagogiju. Tužilaštvo nije arbitar ideološke podobnosti.

8. Zaključna pravna ocjena (bez ikakve rezerve)

Ne postoji zakonsko obilježje krivičnog đela. Ne postoji radnja. Ne postoji namjera. Ne postoji posljedica. Ne postoji pravna osnova.

Krivične prijave su neutemeljene, pravno prazne i opasne po slobodu izražavanja.

Njihovo eventualno procesuiranje ne bi predstavljalo pobjedu prava, nego poraz pravne države.

Autor: Dušan Šehovac