Njegovo preosveštenstvo episkop bihaćko-petrovački Sergije ističe da je srpski narod prije 27 godina doživio stradanje biblijskih razmjera kada je u najdužoj koloni, od Benkovca do Beograda, hiljade prognanih Srba spasavalo goli život, svoje najmilije, noseći uspomene kao jedino preostalo blago.

Vladika Sergije u besjedi je naglasio da se u životu Krajišnika, obremenjenih patnjom, dobro pamti više nego zlo, ali se ni zlo ne zaboravlja, jer ono podsjeća na ožiljke.

- Tamo u dalmatinskim, ličkim, kordunaškim i banijskim selima, ostali su grobovi voljenih predaka, kolijevke budućih naraštaja, jedini zavičaj, kuće nezaključane, neubrana ljetina. Ostala je višestoljetna prošlost, drevni manastiri, sveci na freskama, djedovi u grobovima. Ostale su njive i livade, seoski sokaci i prazna dvorišta - podsjetio je vladika Sergije.

Prema njegovim riječima, tog toplog avgusta pola srpskog srca prestalo je da kuca, a ona druga polovina krvarila je zajedno sa onima koji su ostali u svojim domovima, na svojim ognjištima, vjerujući da će im njihova nevinost sačuvati goli život.

- Ali, nije. Jauk iz Grubora, Golubića, Uzdolja i sa Petrovačke ceste još se prolama našim sjećanjem, da nas probudi iz zaborava kojem smo kao narod skloni - naglasio je vladika Sergije.

Episkop bihaćko-petrovački rekao je da su u mjestima širom Krajine ostala srpska ognjišta.

- U suzama ožalošćenih majki, u plaču gladne i sirote dječice, na licima mučki ubijenih Ličana i Dalmatinaca na Cesti petrovačkoj, skrila se Krajina, da svojim bolom vrisne do neba, da se sklupča u sopstvenoj tragediji na koju je Evropa bila i ostala nijema, kao da Krajišnici nisu ljudi - istakao je episkop Sergije.

Njegovo preosveštenstvo je rekao da je na traktorskim prikolicama, pod isparanim ceradama starih kamiona i na konjskim zapregama, tumarao jedan narod od nemila do nedraga, znajući da mora preživjeti i sa nožem u srcu i sa omčom oko vrata.

- Nisu se tada čula zvona iz Krke, Krupe, Dragovića... Zaćutala je Krajina, da u bezglasnoj tišini objavi smrt jednog ponosnog i žilavog naroda - naglasio je episkop Sergije.

Vladika je rekao da su ostali na vječnoj straži grobovi velikana: Stefana Kneževića, Gerasima Zelića, Jovana Sinobada, Vladana Desnice, Lukijana Mušickog i mnogih drugih, znanih i neznanih, da nekad, u neka bolja i srećnija vremena, na onom istom grumenu zemlje krajiške sačekaju potomke onih čije je pretke zauvijek obilježio mučenički hod u koloni od Benkovca do Beograda.

- Plačući s Hristom, za Krajinom i Krajišnicima, neka svaki Srbin upali po jednu svijeću, kao sjećanje na dane kada smo izgubili sebe. Neka deset miliona svijeća rasvijetli tamu u koju smo bačeni, da bismo ponovo našli put kojim ćemo se vratiti u ona ista sela i gradove iz kojih smo prognani bez milosti, da bismo obradovali duše onih čiji nam grobovi poručuju da je povratak naša istorijska obaveza prema Krajini - zemlji koja nas voli i čeka - poručio je u besjedi Njegovo preosveštenstvo episkop bihaćko-petrovački Sergije.