- Ono što ljude nosi, nije delanje nego reč. Reč vezuje, razrešuje, seče, reže, pali i gasi… Jezik je muzika sa daleko više tonova i intervala no vokalna i instrumentalna muzika. Tuđina, to je tuđ jezik. Najviša duhovna vrednost našeg naroda su narodne pesme i Gorski vijenac - pisala je Isidora Sekulić (1877–1958), jedna od najumnijih Srpkinja, od čije smrti je upravo (5. april) navršeno 62 godine.

Ipak, ne može se reći da je ova godišnjica u našoj kulturnoj javnosti dostojno obilježena, onako kako bi to dolikovalo Isidorinoj ličnosti, koja je ionako uvijek stajala pomalo izdvojeno, usamljeno.

Naročito poslije Drugog svjetskog rata, Isidora Sekulić živjela je skromno i potisnuto. Pored književne nagrade sa njenim imenom, koju je ustanovila i dodjeljuje je od 1967. godine SO "Savski venac", istoimenog Fonda koji je osnovan deset godina kasnije, godišnjaka "Isidorijana", kao i zamisli izdavačke kuće "Plavi jahač” da Beograd dobije muzej posvećen Isidori, (inicijativi koja još nije zaživjela), pola vijeka od smrti Isidore Sekulić ostalo je u drugom planu.

A Isidora je naša velika književnica, koja je pisala o prolaznosti srpskih i vojvođanskih građanskih porodica, kao i o prolaznosti uopšte, zbog koje je nemoguće biti gord. Isidora je svoj narod vidjela kao mali – „Svi mali narodi, zato što su usamljeni, nose u sebi jednu melanholičnu stidljivost, koja rastvara aktivnost”, govorila je – ali je uvijek posjedovala svijest o „kulturi kao najtrajnijoj ljudskoj tekovini u kojoj više nije važna regionalna prepoznatljivost, već udio talenta i znanja”.

- Isidoru privlači sve što je iskonsko, uzvišeno, tragično i groteskno u prirodi, bliži joj je sever od juga, gorostasne planine od valovitih pejzaža ili ravnica - napisao je u „Kratkoj istoriji srpske književnosti” Jovan Deretić.

Isidorina pravila bila su: rad, siromaštvo, ćutanje.

- Volim muku i anatemu. Volim onoga koji kamen ore, a ipak ima hleba. Volim sever -  Njena je i ova misao: „Moralnog progresa nema bez tvrdoglavosti, upornosti, bez asketskih crta, bez protesta, bez hule na bogove i na ljude”.

Koliko su razmišljanja Isidore Sekulić, književnice koja je tako dobro razumijela srpsku tradiciju i duhovnost i tako čvrsto je spajala sa kulturom Evrope i svijeta, aktuelna pokazuje i esej Pavla Zorića o odnosu Isidore Sekulić prema kosovskom zavjetu, koji je deo Zorićeve knjige „Isidora Sekulić o kosovskom zavjetu i drugi eseji”, u izdanju SKZ. Naime, u Isidorinim razmišljanjima o srpskoj istoriji Kosovo zauzima jedno od najvažnijih mjesta, a u tom duhu kosovske tradicije pisala je Isidora i knjigu duboke odanosti o Njegošu.

- Isidora odbacuje romantičarsku interpretaciju svih onih tema i ideja, obuhvaćenih rečima Kosovo i Vidovdan. Evo šta ona piše: ’Mi još nemamo nijedne moderne velike ideje. Naša slava je davno bitisala, i osim ponosa u srcu i kosovske epopeje na usnama ničega realnoga nam nije ostavila. Kulturnu pobedu još nismo dočekali – raskomadani, rasejani, siromašni, zastrašeni i malodušni. Malo je velikih misli, malo nesebičnih i otmenih duša. U tradiciji gledajmo spomen, a ne predestinaciju… Vidovdan neka ne bude samo dan parastosa, nego neka bude dan rođenja i obnove velike i žive ideje - riječi su Pavla Zorića.

Ovaj naš poznati kritičar se na kraju eseja zapitao:

- Kako sada zvuče Isidorine i Andrićeve reči o Kosovu, kako na kraju krajeva danas zvuči i sam Njegoš -

Nije pretjerano reći da je za duhovno uobličenje jedne ličnosti dovoljno čitati samo Isidoru. Njene knjige „Saputnici” (1913), zatim „Pisma iz Norveške” (1914) pružaju lirsko osjećanje svijeta koje je i mnogo više od toga.

O Isidorinom djelu Jovan Dučić je pisao:

- ’Saputnici’ nisu žensko delo. Bol u njemu je metafizičan, tragedija čovečje misli, sukob duševnog i duhovnog. Svugde je neprestana potreba da se velike i duboke stvari osvetle i objasne malim sredstvima ljudskog razuma -

Međutim, Jovan Skerlić je Isidoru svojevremeno ocijenio kao „prezrelog pisca”; smetali su mu opisi Norveške, i internacionalno u „Pismima”, a zloupotrijebio je i njenu „maglu”. Isidora je govorila: „Tužno je što se posle 36 godina, pri reči ’magla’ stresam, vidim Skerlića”.

Isidorino djelo čine i kritike o našim i stranim piscima (Analitički trenuci i teme I–III), a Dučić je i o Isidorinoj kritici, koja bila svojevrsno stvaralaštvo, imao mišljenje: „Isidora nije sudila pisce nego ideje, moć opservacije i generalizacije, sensitivnost”.

Čitanje Isidorinih knjiga u osami, i to je dovoljno za duboku odanost njenoj izuzetnosti, uzvišenosti njenoga duha, jer je govorila: „Mudra reč mora u čoveku postati energija”.