Hana je voljela „Plavi orkestar“.

Kao i svi klinci iz njenog razreda iz Osnovne škole „Silvije Strahimir Kranjčević“, u Sarajevu. Pogotovo jedan Darko. Njen tata Božo je pizdio. Nagovarao je ćerku da pređe na „Crvenu jabuku“, da se mane tih narodnjaka.

- „Crvena jabuka“ ima više gradskog šmeka.

- Šta je to, tata, šmek?

Skoro svaki dan Božo je puštao kasete s pjesmama „Crvene jabuke“: „Bježi kišo s prozora“ i „Nekako s proljeća“, ali djevojčica je uporno voljela Lošu i „Plavi orkestar“. Tvrdoglava. Na oca. Kad ne uči solfeđo, u naručje uzme svoju „barbiku“ s crvenom haljinicom i po malom dnevnom boravku pleše uz Lošine pjesme „Gud baj tins“ i „Bolje biti pijan nego star“.

Tata je na kraju odustao.

Božo je kćerki kupio najnoviju long-plej ploču „Plavog orkestra“.

Mama Magdalena ga je zbog toga zafrkavala i uz smijeh prijetila da će mu roditi još petoro djece, jer samo oni na cijelom svijetu mogu da ga zezaju. Tata se smijao, mrmljao refren „Bolje biti pijan nego star“ i obećao Hani da će je voditi kod svog rođaka u „Crvenu galeriju“, da ih upozna sa pjevačem „Plavog orkestra“.

- Loša tamo visi.

- Šta to, tata, znači – visi?

- Pa to, kćeri, rokeri tako rade.

- A šta su to, tata, rokeri?

Kad se strah uselio u Sarajevo rokeri su prestali da postoje. U Osnovnoj školi "Silvije Strahimir Kranječević" ljetni raspust je počeo dva mjeseca ranije, ali mu se niko nije obradovao. Drugovi iz razreda odlazili su kod rođaka koje nikad ranije nisu pominjali, stariji su pjevali nove pjesme:

„E, moj, druže beogradski“,

„Mama, sinoć sam ubio četnika“,

„Ti si moj heroj Dragane Vikiću“.

Božo je prestao da se smije, Magdalena je počela da plače, nije bilo struje, ni vode. Tata je svaki dan išao u nekakav „radni vod“, i kad se uveče vraćao kući, nije mogao da sakrije krvave dlanove. Sa mamom je šapatom razgovarao. I na sve Hanine pozive na igru i pjesmu, teško je odgovarao.

- Umoran sam, kćeri. Drugi put.

- A šta je sa tvojim rođakom i Lošom? Obećao si!

- Oni su odselili.

- Je li i to drugi put? – djevojčica se ljutila, a u tatinom oku kao da se pojavila suza.

Noću, kad bi počele da padaju granate, Hana i mama su išle u podrum, a tata je ostajao u stanu. On nije htio da ide.

Njih dvije uzmu dva ćebeta, baterijsku lampu, komad hljeba i litar vode i dok Magdalena opet plače, Božo psuje:

- Jebem li ti Balkan!

Komšinica s četvrtog sprata, teta Zumreta gunđala je i psovala i pominjala nekakve nepoznate riječi: agresor, četnik, branitelji, tisuća, i mama je prestala da vodi Hanu u podrum. U kupatilu, u praznoj kadi, joj je namjestila ćebe i jastuk. Tu je Hana spavala i čitala "Dnevnik jedne Ane". Kad nije bilo granatiranja, djevojčica je sa svojom „barbikom“ u crvenoj haljini plesala po hodniku i bez muzike pjevala:

„Gud baj tins“.

Jednu veče, tek što je stigao iz tog „radnog voda“, po tatu je došao čika Ekrem, muž tete Zumrete, i njih dvojica su negdje otišli. Mama je tu noć najviše plakala. Tek ujutro je Božo došao kući. Tri dana nije ustajao iz kreveta, ni išao u taj „radni vod“. Magdalena je plakala, a Hani se činilo da tata ječi. Sve dok , četvrto veče, opet nije došao čika Ekrem.

Djevojčicu je pomazio po kosi i upitao:

- Hoćemo li, Božo?

- Nemoj njih dvije, molim te, Ekreme!

- Ha, ne pitam se ja moj Božo. Naredba!

I...Hana i njeni roditelji su nestali iz Sarajeva. Niko nije znao gdje su otišli. Darko je nekoliko puta dolazio da traži svoju najbolju školsku drugaricu, ali vrata njenog stana bila su zaključana. Sve dok mu jednom nije otvorio najstariji sin tete Zumrete i čika Ekrema.

- Ma, kakva Hana? Nema ovdje nikakve Hane. Hajde, razguli!

Po haustoru se pričalo da su Božo i njegova porodica otišli kod četnika, poslije da su kroz tunel zbrisali u Ameriku, a teta Zumreta je tvrdila da su u Beogradu, da je u parku na Kalemegdanu njena dajdžinica vidjela malu Hanu kako lovi leptire i pjeva:

„Dirli dirli dirlija, nemoj dizat graju“ .

- Što teta Zumreta laže? – Darko je pitao svoju mamu. – Meni je Hana obećala da neće nikad zapjevati nijednu pjesmu „Crvene jabuke“.

- Šuti, sine, šuti. Sreća, pa sam ti ja Bošnjakinja.

- A šta je to, mama, Bošnjakinja?

Kad su djeca prestala da budu djeca i kad su postali mali ljudi, opet se sve promijenilo. Prestala su granatiranja, došla je struja, teta Zumreta se zaposlila kao kuvarica u misiji UN-a, a njen sin u humanitarnoj organizaciji. Darko je počeo da sluša „Crvenu jabuku“ i u Sarajevo su se vratili osmijeh... i Loša.

„Jest da se trećina gradskog stanovništva promijenila, ali to je cijena nezavisnosti, pravedne borbe protiv agresije i velika žrtva nedužnog bošnjačkog naroda.“

Čika Ekrem se zaposlio u Komisiji za traženje nestalih i svaki dan je komšijama pričao o žrtvama srpskih zločinaca. U međuvremenu, u Sarajevo su dolazili i poznati mirotvorci i istinski prijatelji svih bosansko-hercegovačkih naroda: papa, Bono, Karla del Ponte, Mesić, Mirjana Karanović, Abu Hamza, Bil Klinton... i svima je bilo drago što su napokon pobijedili pravda i istina.

Pred licem Stvoritelja, ma kako da ga zovemo, sutra ćemo ipak biti svi isti.

Taj dan u Sarajevu je bio zakazan spektakl. Veliki koncert „Plavog orkestra“. Grad je bio oblijepljen velikim plakatima i bilbordima Loše i drugova. Umjesto Lijepog Pave, sad je svirao drugi gitarista. Djevojčice nisu primjećivale promjenu. Svi su željno očekivali koncert. Svi, osim Darka i male ekipe u žutim kombinezonima na sarajevskom groblju „Lav“ . On je protestovao, a oni su upravo pronašli jednu masovnu grobnicu i iz nje pažljivo vadili poluraspadnuta tijela. Dok je na radiju Federacije BiH svirala pjesma „Goodbye teens“ čiko u žutom kombinezonu iz grobnice je izvadio malo tijelo. U mrtvim netruležnim rukama djevojčica je još uvijek stezala „barbiku“ u crvenoj, malo natruloj haljini.

Željko Pržulj, priča iz zbirke "Za sve je krivo nevrijeme nad Firencom