Negdje u ovo doba godine 1996, godine počelo je konačno iseljavanje Srpskog Sarajeva.
Po nezampaćenoj hladnoći, i do trideset Celizijusa ispod nule, po velikom snijegu, neočišćenim drumovima, sami, ostavljeni i izdani od svih, na put u nepoznato krenulo je između sto dvadeset i sto pedeset hiljada živih i oko tri hiljade u ratu poginulih Srba. Onih koji su uspješno odbili 34 muslimanske ofanzive a da se ne pominju snajperska i artiljeriska stalna djelovanja neprijatelja.
Samo u posljednjoj ofanzivi "Tekbir" na oko 15 hiljada vojnika Sarajevskoromanijskog korpusa VRS, sa 41 topom, 132 minobacača i 24 tenka napadalo je oko 60 hiljada vojnika 1. korpusa ABiH, 21 hiljada jurišnika iz 2,3,4. i 7. korpusa sa ukupno 43 topa, 406 minobacača i 19 tenkova, uz artiljerijsku podršuku Francuza s Igmana i Bjelašnice i Nato avijacije.
I opet nisu ni pomjerili Srbe iz Ilidže, Ilijaša, Hadžića, Vogošće i Grbavice. Napadačima je tad još bilo preostalo da kukumaču o agresiji, blokadi Sarajeva, svom slabom naoružanju, papcima sa brda Igman, Mojmilo, Žuč, Debelo Brdo, Ormanj, Kobilja Glava i da se nadaju u nenadanu pomoć. I ona je stigla u vidu predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića. Istog onoga koji je Republici Srpskoj uveo sankcije i blokadu na Drini, onoga koji je trgovao srpskim pobjedama na Bihaću i Goraždu i onoga koji je uz pomoć patrijarha Pavla ubjedio predsjednika Karadžića da mu prepusti "zlatni glas" u mirovnim pregovorima u Dejtonu. Uz čašu pića , velikodušno, a da mu to niko nije tražio taj isti "zlatni glas" poklonio je neprijateljima drugi najveći srpski grad.
Zarad ukidanja međunarodnih sankcija SR Jugoslaviji i očuvanja Kosova i Metohije.
O poklanjanju Požarvca Bugarima nije ni pomislio.
Zarad okončanja rata u BiH i međunarodnog priznanja Republike Srpske.
O Banjoj Luci ili Laktašima nije ni pomišljao.
Zauzvrat Srbima su vraćeni Šipovo i Mrkonjić Grad.
"Tamo imaju bukve da tri čovjeka kad se uhvate za ruke ne mogu ih opasati".
Za te neopasane bukve dati su:
Željezara u Ilijašu koja je gošišnje proizvodila 100 hiljada tona okivaka, najviše na Balkanu; koja je jedina u Jugoslaviji imala elektro peći i to pet komada;
INTAL,fabrika montažnih kuća Intal;
TAS folsvagenova fabrika automobila;
Energoinvest, deset fabrika u jednom fabričkom krugu i energoinvestov razvojni centar u kojem je pokrenut program za proizvodnju prvog evropskog kompjutera;
Fabrika ćilima;
FAMOS, fabrika motora;
LASTA, fabrika bicikla u kojoj se proizvodila sva vertikalna saobraćajna signalizacija za čitavu Jugoslaviju,
Fabrika koka-kole;
fabrika drvene stolarije,
"Ilidžanska rosa", pekara koja je pekla hljeb sa 500 hiljada stanovnika Sarajeva.
Pored nabrojanih fabrika u kojima se moglo zaposliti preko 100 hiljada radnika Milošević je odustao i od četiri fabrike namjenske industrije.
PRETIS, fabrika municije:
ORAO, zavod za remontovanje avionskih motora;
"Specijalna vozila", fabrika za proizvodnju oklopnih transportrra i
Remontni zavod Hadžići, zavod za remontovanje tenkova.
Za turističke, vjerske, obrazovne, ugostiteljske,, kulturne, trgovačke i objekte male privrede i zanatstva trebali bi mi dani da ih popišem.
I sve to stane u čašu viskija.
Sad, trideset godina kasnije, oni koji još kukumaču svom opusu mučeništva i stradanja dodali su Dane odbrane Igmana i godišnjicu Igmanskog marša; u centru Ilidže podižu spomenik braniocima; u "Prva" prepravljaju ime Osnovne škole "Branko Radičević", a Srbi iz Sarajeva, osim u Torontu i Pertu, svugdje su i sad izbjeglice. Budzašto su prodali svoju imovinu, negdje u dalekom svijetu čude se dezerterima, srbijanskim glumcima i pjevačima koji im pričaju hvalospjeve o Sarajevu i uzalud se trude da im objasne da u čitavoj Federaciji BiH, po popisu ima još manje od 30 hiljada Srba.
Na Kosovu i Metohiji živi preko 70 hiljada.
Dvadeset pet godina poslije rata gradonačelnik Bijeljine kad su ga izabrali na tu funkciju kaže "Hvala Bijeljini, Semberiji i izbjeglicama...",a djeca tih izbjeglih Srba iz Sarajeva i Tuzle koja su poslije 96. rođena u Bijeljini i Semberiji već su postali očevi i majke.
A ja i dalje ...guslam...na suvo.
Piše: Željko Pržulj
