Oba puta iz Vogošće ka Republici Srpskoj - i onaj preko Kromolja i onaj preko Ilidže - bili su zakrčeni putnicima. Juče je "onaj Švabo" rekao da će muslimanska policija za dva dana preuzeti vlast u Vogošći, Rajlovcu i Nedžarićima, pa sad stanovnici tih srpskih kvartova napuštaju svoje domove i idu negdje gdje će im biti sigurnije.

Većina još ne zna gdje se to mjesto nalazi.

Kao mravi, putevima se vuku neprekidne kolone automobila, kamiona, traktora, pješaka. Jedan djed s drvenom nogom i njegov unuk ispred sebe tjeraju kravu, drugi djed i baka guraju civare - na njima peć na drva i putnička torba: čovjek na traktorskoj prikloci vozi košnice sa pčelama... A vani februar. Hladan i negostoljubiv. Snijeg zameo uske puteve, mraz ih učaurio, a onda ih kolone razgazile i od njih napravile fortifikacijske prepreke.

Ovako hladan februar ne pamte ni najstariji stanovnici Sarajeva.

Milorad je znao da će tako biti. Sanjao je to prije dva mjeseca. Milorad je vjerovao u snove. Uvijek se ostvare. Kad je Dragana bila trudna, sanjao je ženska imena, i ona mu je rodila bliznakinje. Nadica je ličila na njega, a Sonjica na Draganu. Kad je sanjao doktora, sutradan je ranjen granatom sa Žuči. Prije dva mjeseca Milorad je sanjao zimu, snijeg i kolonu starih predratnih prijatelja kako od njega odlaze. Zvao ih je, vukao za rukav, ali niko se nije osvrtao. Kad je o tom snu pričao Dragani, ona se malo naljutila:

- Neće dati svijet da nas istjeraju iz naših kuća. Barem ne prije ljeta.

Sad su sve četvoro sjedili u starom "stojadinu", na pola puta preko Kromolja i Radave, i ćutali. Za posljednja dva sata nisu se pomjerili više od trideset metara. Sa svih strana starog automobila duvala je promaja, a vedra februarska noć spuštala se i prijetila.

- Mama, hladno mi je, - požali se Sonja.

Dragana se, preko sjedišta, zavuče u prtljažnik i izvadi dva ćebeta. Jednim zamota djevojčice, a drugim sebe i Milorada.

- Zagrlite se, biće vam toplije.

- Tata, hajde da nam ispričaš jednu od onih svojih priča.

- Samo nemoj, molim te, nešto nalik na Pepeljugu i Snježanu. U njih ne vjeruju više ni djeca iz obdaništa.

Milorad se zamisli, sklopi oči na nekoliko trenutaka, a onda poče da priča priču. Jednu od onih svojih:

- Na Zelenoj planeti prije mnogo i mnogo godina, živjele su dvije sestre. Elba i Alba. Njihovi roditelju bili su vojni komandanti u bijelom plamenu Atlanta. U to vrijeme na Zelenoj planeti bjesnio je stogodišnji rat između žutog i bijelog plemena. Samo, to nije bio rat kao ovaj naš. Atlanti su bili isti kao i mi, samo visoki preko četiri metra, a između dva oka, kao kod nas, oni su imali i treće. Krupno i plavo kod svih. Tim plavim okom Atlanti su zračili energiju koja je mogla kamenje da pomjera, drveće da čupa i ubija neprijatelje. Albin i Elbin tata znao je da u ratu nema pobjednika i zato je pokušavao da izmiri zaraćena plemena, ali mu to nije polazilo za rukom. Zato je svojim trećim okom tražio pogodno mjesto u svemiru gdje može da skloni svoje kćeri. I našao ga je, na Plavoj planeti, u Južnoj Americi, u zelenoj šumi Amazona. Za to vrijeme mama je djevojčicama prenosila pamet Zelene planete. Elba je željela da bude inženjer pa je učila tehniku, a Alba je učila da bude pisac. Kad je rat stigao do vrhunca, kad je Zelena planeta počela da ključa od temperature, a otrovni vazduh da se diže iz svake pore tla, tata je svoje kćeri telepatski poslao u Južnu Ameriku. On i majka ostali su na Zelenoj planeti da umru i propadnu zajedno sa svojim starim rušilačkim svijetom. U Južnoj Americi okupilo se dosta djece čiji su roditelji razmišljali kao Albin i Elbin otac. Bilo je tu i žutih i bijelih. Oni se nisu međusobno svađali već su se pomiješali sa domorocima i vremenom postali slični jedni drugima. Atlanti su se smanjivali i kržljalo je plavo oko, a domoroci su učili tehniku, medicinu, književnost, astronomiju. Alba je bila jedini pisac, i o svojoj planeti pričala je samo lijepe stvari. Ratove, stradanja i smrt nije pominjala. Kad su u Južnu Ameriku stigli bijeli ratnici sa istoka, puni bijesa i oružja, Atlanti i njihovi domaćini povukli su se dublje u prašumu. Bijeli ratnici odnijeli su kući dosta zemaljskog blaga i legendu o zlatnom gradu El Doradu i zemlji blaženstva, Atlantidi. Od tada potomci bijelih ratnika traže taj grad i tu zemlju, a bolje bi bilo za sve nas da ih niko nikad ne pronađe.

- Tata, a jesmo li mi, možda u knjigama negdje čitali o tome?

- Ne znam, jeste li pominjali Maje i Veneru?

- Znam da jesmo Veneru... A znam i Maju iz petog tri.

- I ja. A šta je poslije bilo sa Elbom i Albom?

- I sad žive u Južnoj Americi i paze da se slučajno i kod nas ne razvije treće plavo oko.

- Bolje bi ti bilo da vidiš šta se dešava, - ljutila se Dragana, - nego što djecu zamajavaš fantastičnim pričama. Smrznućemo se noćas u ovoj konzervi.

- Samo se vi dobro umotajte, sad ću ja.

Milorad izađe iz automobila, a onda se vrati i nasmiješi supruzi:

- Nemoj, mama, da vrijeđaš moju limuzinu.

Teško se probijajući pored zakrčene kolone, gazio je cijelac ka čelu kolone. Putnici u automobilima ili su drijemali ili nervozno pušili, pješaci su i dalje prolazili ka Hreši, prvom baznom logoru. U potoku između Kromolja i Radave Milorad je naišao na zastoj. Veliki šleper, zanio se na zaleđenom putu i zakrčio saobraćaj. Niko nije mogao da ga skloni i svi su čekali dizalicu iz Vogošće.

- Ako još postoji dizalica u Vogošći, ako je i krenula, prije jutra neće se probiti dovde.

- Šta ću ja?! - Vozač je nemoćno širio ruke. - Ni meni se ne ostaje u ovoj nedođiji.

Četiri i po sata vozač, Milorad i još nekolicina dobrovoljaca sklanjali su šleper s puta. Gurali ga, teglili malim automobilima, čistili snijeg ispod guma, sjekli granje s okolnih vrba i podbacivali ga pod točkove, stare krpe umočene u naftu palili i stavljali ispod kočnica, i na kraju uspjeli da ga pomaknu u stranu jedva tri metra. Dovoljno da kolona može da nastavi put.

Kad se vratio do svog automobila, Milorad je zatekao Draganu kako brine oko zaspalih djevojčica.

- Gdje si, pobogu?!

- Sad će sve biti u redu.

Polako, jedva dvadeset kilometara na sat, duboko iza ponoći, kolona je nastavila put. Milorad je pratio svjetla automobila ispred sebe, a Dragana brinula oko djevojčica. Njih dvije su gorjele. Dragana im je trljala ruke, čelo i vrat, umotavala ih u novu ćebad, ali temperaturu nije uspjela da spusti. Nada poče da doziva svoju davno uginulu pudlicu:

- Ringo, Ringo!!!

Milorad i Dragana nisu znali je li to u snu ili u groznici. On nervozno pritisnu sirenu da vozač ispred njega ubrza, ali sve je bilo zalud. Kolona je imala zacrtanu brzinu i ritam.

U rano svitanje, kad je sunce kao blijedo dugme pokušavalo da se otrgne od zagrljaja Romanije, stari "stojadin" stigao je na Pale, u bolnicu "Koran". Milorad je obje kćeri uzeo u naručje i brzo uznio uz klizave i zaleđene stepenice. Njemu se činilo da stoji kao kameni krajputnjak, a Dragana je jedva uspijevala da ga stigne. Dežurni doktor i ostalo osoblje u hodniku su preuzeli djevojčice i unijeli u ordinaciju. Roditeljima nisu dozvolili da uđu za njima.

Tek u toplom hodniku, Milorad je osjetio koliko je vani bilo hladno. Dok je nestrpljivo šetao hodnikom tamo-amo, osjećao je kako toplota ulazi u svaki mišić i svaku kost, i budi umor a i pospanost. Nije razumio Draganu šta mu govori, nije upamtio kad je sjeo na plastičnu stolicu u čekaonici. Sanjao je Zelenu planetu, po kojoj oluja iz srednjeg oka žutih Atlanta nosi krupne pahuljice, i dok on grli Elbu, druga kćer, Alba, odlazi. On pruža ruku da je zaustavi i zove je:

- Alba, nemoj da ideš!

- Ne bih ja, tata, ali oluja me nosi!

Djevojčica se otimala, ali su krupne pahuljice prekrivale njen trag. Milorad je stezao Elbinu mišicu i zvao: Alba... Alba - a ona je njega prvi put u životu zvala: Milorade... Milorade! Prije nego je uspio da se začudi što ga kćerka zove imenom, Milorad je otvorio oči i vidio da steže rukohvat, a Dragana ga zove:

- Milorade...Probudi se, evo doktora.

Na doktorovom licu ništa se nije moglo pročitati. - Možete ući. Samo nemojte dugo. Milorad pomisli na svoj san i obori pogled u vrh cipela. Nije mu se išlo unutra, jer nije mogao pogledati istini u oči - da ga tamo čeka samo jedna njegova djevojčica.

Koja?!

Nadica se lijepo smije, a Sanjica lijepo pjeva. Jedna će biti inženjer, a druga pisac. Nadica voli filmove, a Sanjica sport, a obje vole da ga uveče pred spavanje češkaju po leđima. Jedna po lijevoj, druga po desnoj strani. Milorad stavi dlanove na oči.

- Hajde ti, Dragana, sama, čekaću te ovdje.

- Hajde, ne izvodi tu! Ustani, idemo po svoje kćeri!

Milorad poslušno ustade i, za doktorom i suprugom, krenu u bolesničku sobu u koju su unijeli njihove kćeri. Kad je doktor otvorio vrata, Milorad sklopi oči i tako, ne gledajući, uđe u sobu. Prvi put, u posljednjih petnaest godina, u uglu oka osjetio je kako ga nešto peče.

- Ništa strašno, samo jača prehlada, - progovori doktor. Milorad otvori oči i pogleda dva para smeđih očiju, koje su ga veselo gledale iz dva kreveta s čistom, bijelom posteljinom.

- Tata, je li ti to plačeš?

- Ma jok. Od umora i nespavanja.

U jedan široki zagrljaj svojim velikim rukama, Milorad zagrli svoje tri princeze i zažmiri. U sebi, zahvaljivao je Bogu što se, ipak, svi snovi ne ostvaruju.

Piše:  Željko Pržulj