Organizacija "Slow Food" iz Trebinja je, zajedno sa Muzejom Hercegovine iz ovog grada, pokrenula postupak zaštite autohtonog hercegovačkog sira iz mijeha kao dijela kulturnog nasljeđa, a sve je urađeno u okviru projekta "Tragovima predaka - virtuelno putovanje".

Božana Đuzelović, viši kustos etnolog u Muzeju Hercegovine, kaže da je ova ustanova dio partnerstva u kome, osim "Slow Fooda", učestvuju Centar srednjih škola Trebinje, Foto-kino klub Trebinje i poljoprivredni klaster "Stara Hercegovina".

-Akcenat je bio na tome da se što više mladih ljudi upozna sa našom tradicionalnom ishranom, a u toku projekta smo došli na ideju da sir iz mijeha uvrstimo na preliminarnu listu nematerijalnog nasljeđa BiH, pa smo mi iz muzeja obradili sve raspoložive podatke i poslali ih Centru za nematerijalno nasljeđe u Banjaluci- kaže Đuzelovićeva.

Iz Banjaluke je po proceduri sve stiglo do komisije UNESCO-a, tako da se sir iz mijeha sada nalazi na preliminarnoj listi nematerijalnog nasljeđa.

U trebinjskom "Slow Foodu", gdje su do sada pokretali inicijative za zaštitu mnogih prehrambenih proizvoda, kažu da su mnoge vrste hrane najprije spasene od odumiranja, a onda su i sertifikovane kao zdrave i autohtone.

-Tu su grah poljak, kukuruz stodanak, boranija roga, paradajz jabučar, ali i sir škripavac, kao i kajmak i sir iz mijeha, koji su stari i bili pomalo zaboravljeni hercegovački proizvodi, ali su ipak opstali zahvaljujući jakim naporima pojedinaca da očuvaju njihovu proizvodnju- kažu u "Slow Foodu".

Božana Đuzelović o siru iz mijeha dodaje da dokazi o autohtonosti i starom porijeklu ovog proizvoda datiraju još iz srednjeg vijeka, a što je najzanimljivije, tehnologija njegove proizvodnje se nije mijenjala da današnjih dana.

-Postoje materijalni dokazi da se sir iz mijeha pominje još u 14. vijeku, o čemu govore podaci iz Dubrovačkog arhiva- kaže Đuzelovićeva, objašnjavajući da je proces pravljenja ove namirnice potekao od stočara koji su zbog potrebe čuvanja sira u ljetnim mjesecima stavljali male grudvice u kozje i ovčje mjehove i zatim ih zatvarali.

Mijeh se prije upotrebe stavljao na dim da se prosuši i na taj način se sterilisao, a onda se u njega stavljao sir i sve bi se dobro zapečetilo da tako odstoji dva do tri mjeseca, što bi predstavljao dobar izvor ishrane u zimskim mjesecima.

Iako ova namirnica apsolutno zadovoljava kriterijum autentičnosti i kontinuiteta, a na isti način se proizvodi i danas, što mu daje specifičnosti, Đuzelovićeva dodaje da je za cjelokupan proces zaštite potreban duži period, jer je tek dospio na preliminarnu listu, a onda BiH treba da ga kandiduje na opštoj listi UNESCO-a.

Ipak, u Trebinju su svi ubijeđeni da će se to uskoro desiti, što bi dalo velike benefite i proizvođačima i gradu Trebinju.

Božana Đuzelović kaže da je hercegovački sir iz mijeha, specifičnog ukusa i mirisa, i nakon viševjekovnog perioda, prava delicija na hercegovačkim trpezama, pa je veoma tražen i u restoranima i u trgovinama.

-Iako je možda najpoznatiji sir iz mijeha sa područja Nevesinja, sve vrste ove delicije su izuzetno kvalitetne i vrlo tražene, pa svi oni koji ga proizvode mogu na kućnom pragu prodati sve- kaže Đuzelovićeva.