Ratne 1993. mlada Holanđaka Marliz van Hofen prvi put je došla u Doboj i donijela humanitarnu pomoć. Nije tada ni slutila da će se preseliti u ovaj grad i tu othraniti 64 napuštene djece iz Doboja i okoline.

Doselila se iz Utrehta, jednog od najznačajnijih univerzitetskih gradova zapadne Evrope, 1999. godine. Napustila je dobro plaćen posao u Holandiji, prodala stan i u Doboju sagradila „Prijateljsku kuću“, koja će postati dom mališanima bez roditeljskog staranja.

– Većinom su to bila djeca, koja su imala bar jednog biološkog roditelja, pa nisu bila za usvajanje, ali njihove majke i očevi, iz različitih razloga, nisu bili u stanju da se brinu o njima. Najčešće su imali probem sa alkoholom – priča Marliz.

Ima 15 unučadi

Neka su joj djeca došla kao tek rođene bebice, a povjeravana su joj i dječica od tri- četiri godine, koja nisu znala da pričaju i samostalno hodaju.

– Htjeli su da ih kategorišu kao djecu umanjenim sposobnostima, ali ja sam znala da su oni takvi, samo zato što su zapušteni – priča Marliz.

Mnoga od ove, u djetinjstvu „otpisane“ djece, danas su medicinske sestre, programeri, inženjeri, studenti. Žive u Americi, Njemačkoj, Holandiji, Belgiji, Hrvatskoj, Srbiji.

Do sada je Marliz 59 svoje djece ispratila u svijet odraslih.

– Po zakonu, oni bi trebalo da budu ovdje dok ne navrše 18 godina, ali šta poslije? Pa ni mene moja majka nije istjerala iz kuće kad sam postala punoljetna, nego je bdjela nada mnom dok god se nisam osamostalila. Tako i ja brinem o svojoj djeci – kaže Marliz.

I djeca su odrasla pa danas Marliz i njen suprug imaju brojno potomstvo, uključujući i 15 “unučadi“.

Kćerka rođena u Holandiji

Svu djecu koju je odgajila Marliz zove „svojom djecom“, mada ima i troje odistinski svoje djece: kćerku Elizabetu – Lizu, koju je rodila, i sinove Duška i Đorđa, koje je usvojila.

– Duško i Đorđe su bili naši prvi dječaci i došli su kod nas 2000. godine. Trebalo je da idu na usvajanje, ali bilo nam je žao da ponovo mijenjaju porodicu, pa smo ih usvojili suprug i ja – priča Marliz.

Nikad nije prekinula veze sa svojom domovinom. Iz Holandije joj i danas stižu donacije, koje su ključne za opstanak „Prijateljske kuće“ i za zdravo odstanje njene mnogobrojne djece.

–  Moji sinovi danas žive u Holandiji i imaju holandsko državljanstvo, ali često dolaze u Doboj, kao što sva djeca, i kad odrastu, dolaze kući, svojim roditeljima. Kćerku Lizu sam rodila u Holandiji, pobjegla sam tamo, da ne rađam ovdje – priča Marliz.

Foto: Mirjana Ribić/FES u BiH

Trenutno u „Prijateljskoj kući“, kao velika porodica, sa Marliz i njenim suprugom Milenkom Jovićem, živi petoro djece u dobi od pet do 17 godina. Oni Marliz zovu „teta“, a Milenka „papa“.

–   Teta i papa nas uče da svi budemo kao braća i sestre i mi se tako i ponašamo. Pazimo jedni na druge, stariji pomažu mlađima sa školskim gradivom, mlađi slušaju starije. Dobro, ponekad se i posvađamo, tako je to sa braćom i sestrama – kaže simpatična bistrooka Mima, mezimče porodice.

Marliz priča da je Mima, kad je došla kod nje, bila zapušteno bolesno djetence.

–  Nije govorila, nije znala živjeti izvan kreveca, svega se bojala. A sad je brza, pametna i puna ljubavi – kaže ponosno Marliz.

I dok Mima čavrlja, nena sestra Nina i braća Dušan i Stevan pričaju kako će ih teta za vikend sve odvesti u Banjaluku, u kupovinu i da se malo zabave.

Nije lako organizovati život sa toliko djece, a u Marlizinoj kući ih je ranije znalo biti i po desetoro, čak i 14 odjednom. A tu su i kućni ljubimci: dva psa, dvije mace, nekoliko hrčaka i ptičica u kavezima.

– Ustajem prije šest ujutro, pobrinem se za doručak i za ljubimce, a onda budim djecu. Kad oni odu u školu, slijedi sve po redu: nabavka, ručak, kućni poslovi, planovi za taj i sljedeće dane. Onda, kad dođu iz škole, razgovor, zadaća, hobiji – priča Marliz.

Pomažu joj suprug i dvije tete, Nina i Sanja. Sanja je odrasla u Marlizinoj kući, a sada je, kao medicinska sestra, ovdje zaposlena.

I djeca imaju svoja zaduženja, poput pranja suđa i spremanja svojih soba, ali za sve njih posla ima na pretek.

A onda – novac. Nije lako izaći na kraj sa kućnim budžetom. Samo za račune za struju treba im oko 150 KM ljeti, a zimi i do 500 KM, zbog grijanja. Bilo je i teških trenutaka, kad su dolazili da im isključe struju zbog neplaćenih računa.

Za ekskurziju treba 2.000 KM

Treba djeci dati i džeparac i lijepo ih obući, da se ne razlikuju od druge djece. Pa izleti, ekskurzije, treninzi, časovi muzike. Za djecu mora biti.

Ove godine dvoje djece iz kuće Marliz van Hofen treba da idu na ekskurziju: starije u Španiju, mlađe na Jahorinu.

Samo za uplatu im treba 1.600 KM, kad se doda malo džeparca i poneka sitnica, bez 2.000 KM ne može se proći.

– Žao mi je da ne idu, ali novac nam je veliki problem – kaže Marliz.

Prije 20 i kusur godina, kad je ova priča počela, bilo je i drugih problema.

– Sad se sve to nekako uhodalo, naša djeca su prihvaćena. Ali, u početku nije bilo lako. Čim neko u komšiluku polomi cvijet u bašti, za to bi optužili moju djecu. Ali, kad su vidjeli da su to lijepo vaspitana djeca, da dobro uče, da su spremna da baki iz komšiluka odu u prodavnicu ili iznesu smeće, počeli su da nas drugačije gledaju – priča Marliz.

U njenoj kući je posebno veselo i živo vikendima i praznicima, kada i „velika djeca“ iz daleka dođu kući.

– Moja cura, koja je sada šesta godina medicine u Novom Sadu, dolazi svaki vikend, a ovi mlađi jedva čekaju da vide svoju veliku sestru – priča Marliz.

Foto: Mirjana Ribić/FES u BiH

Dragana, koja je odrasla u „Prijateljskoj kući“, a danas je medicinska sestra u Kelnu, dolazila je za Aranđelovdan, da kod „mame Marliz“, jer drugu mamu nema, proslavi svoju krsnu slavu.

Teta Marliz i papa Milenko su u kontaktu sa svim svojim mnogobrojnim sinovima i kćerima, koji su danas odrasli samostalni ljudi. Srećom, danas postoje društvene mreže i internet, pa su porodični razgovori česti.

„Velika djeca“ ih zovu kad imaju problema na poslu, kad se zaljube, kad razmišljaju u braku, ili kad im naprosto treba roditeljski savjet. Tako je to u sretnim porodicama.

Ljubavna priča

Marliz je kao djevojka sanjala da bude medicinska sestra, koja će po Africi i Aziji pomagati siromašnoj bolesnoj djeci, ali ju je život odveo na drugu stranu. U Holandiji je imala prestižan, dobro plaćen posao, ali joj novac i luksuz nisu mogli ispuniti dušu.

Tako je sa tetkom 1993. prvi put došla u Doboj u humanitarnu misiju. Dolazila je još 22 puta, dok konačno nije odlučila da ostane u Doboju.

A u toj odluci joj je pomogla – ljubav. Upoznala je Milenka, zaljubili su se i odlučili da ostanu zajedno i da zajedno brinu o djeci kojoj je uskraćena roditeljska ljubav i briga.

Marliz je naučila srpski jezik, prilagodila se našim običajima, tražila je i državljanstvo BiH, ali ga još nije dobila.

Nikad se, kaže, nije pokajala što je izabrala ovakav životni put.

Mama lavica

Mada je većini svoje djece teta, Marliz se za njih bori kao prava mama lavica. Tako je jedna njena „kćerka“ žarko željela da upiše Medicinsku školu, ali nije imala šanse, jer je osnovnu završila vrlo dobrim.

– Išla sam u školu svakih sedam dana, molila da je prime, nisam uspjela. Onda sam pisala Ministarstvu prosvjete i oni su intervenisali da moja curica upiše školu. Završila je četvorkom i sad radi u Minhenu kao medicinska sestra – kaže ponosno Marliz.

Zvijezda Doboja

Humanost i borbenost Marliz van Hofen prepoznali su i u Fondaciji „Fridrih Ebert“ u BiH, pa su je uvrstili u svoj projekat „Zvijezde Doboja“.

Cilj ovog projekta je da se podrže i javnosti predstave žene iz Doboja i okoline, koje su učinile mnogo za svoju zajednicu, a nisu medijski eskponirane.

ZA DJECU PLAĆAJU NULA MARAKA

U „Prijateljsku kuću“ djeca dolaze po rješenju Centra za socijalni rad Grada Doboja ili neke od susjednih opština, u kojima su mališani rođeni. Neki od njih kod Marliz su došli direktno iz porodilišta, jer majke nisu bile spremne da preuzmu roditeljsku odgovornost.

– Neke od tih majki se kasnije predomisle i dođu po svoju djecu, neka djeca idu na usvajanje, neka ostanu kod nas - priča Marliz.

Oko 70 odsto njene djece došlo je u „Prijateljsku kuću“ jer su bili žrtve zlostavljanja ili teškog zanemarivanja, pošto su im roditelji imali problema sa alkoholom ili drogom ili su bili duševno bolesni.

– Samo jedan tata se dozvao pameti i okanuo se alkohola i njemu su vraćena djeca – kaže Marliz.

Priča da se jednom, neposredno nakon rata, na njenim vratima pojavila žena sa djecom i rekla joj: uzmite moju djecu, ja više ne mogu da brinem o njima.

– Rekla sam joj: "Draga gospođo, ne može to tako, zna se red, nije dijete paket da ga tek tako date nekom drugom" – prisjeća se Marliz.

U pravilu, Centri za socijalni rad bi trebalo da plaćaju za smještaj djece u “Prijatlejsku kuću”, ali neki to čine, a neki ne.

-Na primjer, opština Teslić plaća 650 KM po djeteu, a grad Doboj nula maraka - kaže Marliz. Trenutno ima dvoje djece za koje je plaćen smještaj i troje za koje niko ne plaća.