Vojislav Vojo Čarkić, u narodu poznat kao Pop Žućo, bio je penzionisani sveštenik Srpske pravoslavne crkve, sveštenik koji je Odbrambeno-otadžbinski rat proveo na prvoj liniji, kao jedini vojni sveštenik Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. U kolektivnom sjećanju sarajevskih Srba, ali i mnogih drugih, zauzeo je neizbrisivo mjesto kao vojni sveštenik u uniformi, sa krstićem na vunenoj kapi. U ratu je nosio čin majora, a poslije njega ozvaničen je kao potpukovnik. Od 1995. godine živio je u naselju Miljevići, u opštini Istočno Novo Sarajevo, i nema tog stanovnika Istočnog Sarajeva koji nije znao ili nije čuo za popa Žuću.

U znak sjećanja na protu Voju, koji je preminuo 4. maja u 86. godini života, donosimo vam intervju koji je rađen u aprilu 2018. godine.

Proveli smo divno jutro sa protom Vojom, a o čemu smo to pričali, pročitajte u Katerinom novom intervjuu.

Možete li nam, za početak, reći nešto o sebi. Šta Vas je navelo da krenete u svešteničku službu?

Rođen sam u prvoj polovni prošlog vijeka, 1937. godine. Sarajlija sam, rođen iznad Baščaršije. Školovao sam se u Sarajevu, gdje sam završio Prvu nižu gimnaziju. Nakon gimnazije upisao sam bogosloviju, koja je tada trajala pet godina, u Prizrenu. Bogosloviju sam završio 1958. godine i ove godine je 60 godina mature, a nikad se nismo sastali. Godine 1958. sam otišao na studije teologije u Beograd, koje sam završio 1963. godine. U Beogradu sam studirao još pored teologije, slavistiku i arheologiju. Radio sam na Patrijaršijskom dvoru tri godine i kao student, i kao diplomac. Mi sveštenici, prije braka, moramo se rukopoložiti. Oženio sam se 1964. godine i otišao sam u Visoko. U Visokom sam bio 10 godina i 1974. sam došao na parohiju Novo Sarajevo, u Crkvu Svetog Preobraženja. Tu sam službovao do rata.

Kakva Vas sjećanja vežu za ratno Sarajevo?

Godine 1992. svako je otišao u svoju vojsku. Čim sam prešao Miljacku, našao se na drugoj strani parohije. U vojsci su bili svi moji parohijani. Grbavicu su branila tri bataljona, a Sarajevo je bila najveća vojna sila, preko 70.000 bilo je, što muslimana, što Hrvata. Mi smo bili šaka jada. Ja sam bio vojnik, i ne krijem. Bio sam u sastavu jedinice koja je branila Grbavicu. Grbavica je bila neprobojna. Žrtava je bilo mnogo.

Znajući šta se dešavalo djelimično u Prvom, a i u Drugom svjetskom ratu, nisam mislio da ću i ja sahranjivati djecu u ovom otadžbinskom ratu, ali desilo se i to.

Tog kobnog 16. marta 1996. godine, zajedno sa oko 5.000 stanovnika Grbavice izašli ste iz Sarajeva noseći krst. Možete li se prisjetiti tog dana?

Prisjećam se toga dana kao da je bilo juče. Emocije me vežu za taj dan. Ja sam bio inicijator te vojne litije. Zvono je zvonilo mrtvački. Iza zvona, nosili su krst, koja su dva patrijarha osvještala, patrijarh srpski Pavle i cijele Rusije Aleksej. To je bilo zvanično napuštanje Grbavice. Pričali su mi Francuzi da su po ulicama šetali samo psi. Grbavica je bila mrtva.

Mi smo došli ovdje, u Miljeviće. Tu sam dobio kuću, da stanujem i da napravim kapelu. Stanovao sam tu tri-četiri godine i onda sam započeo da pravim svoju kuću, a i crkvu i parohijski dom.

Crkva Svetog Georgija u Miljevićima je kopija Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji. Da li to simbolično predstavlja da Srbi nastavljaju da žive u Sarajevu?

Poslije rata sam razmišljao o tome, kakvu crkvu da pravimo, koji stil. Para nije bilo. Pošto sam služio u Visokom, sjetio sma se Stare crkve na Baščaršiji, a i crkva u Visokom je arhitektonski slična onoj na Baščaršiji. Tako je nastala ova crkva, koja je zapravo stara crkva sa izvjesnim arhitektonskim izmjenama. Matica od stare crkve, po pričanju današnjeg mitropolita Hrizostoma, je u starom vidikovcu u Solunu.

Istina je, Srbi su starosjedioci Sarajeva. Stara crkva je najstarije crkvište u cijeloj Bosni, i važna je, ne samo za Sarajevo, nego i za cijelu Bosnu. Arheološka iskopavanja nisu nikada obavljena, ali znam kada su bila neka istraživanja, ustanovljeno je da ona nema temelja.

Ja sam bio prvi sveštenik ovdje. Ovaj prostor me veže i za groblje. Svi koji su poginuli, to su bili moji parohijani. Moram se osvrnuti i na Ruse koji su došli, bili su mladi, hrabri i vični oružju. Većina njih je ratovala u Afganistanu, bilo je to opako ratište. Rusa nije bilo mnogo, u odredu ih je bilo 15, ili 20. To je kap u čaši vode, ali su došli, pomogli su i tu su im kosti ostale. Svake druge godine njihove majke dolaze ovdje na groblje. Srpska država se odužila, sahranili su momke sa spomenicima, krstovima.

Baš u toku rata, nabavio sam sliku solunskog groblja, i tražio sam da se izrade krstove nalik na solunske, tako da je ovo jedino groblje sa solunskim krstovima.

Koliko je srpska crkva bila značajna za očuvanje srpskog naroda kroz istoriju?

Srpska crkva je glavni stožer dijaspore. Mnogi pogrešno misle da je između dva rata srpska crkva bila dominantna. Međutim nije, ja mogu reći da je katolička crkva dominirala. Nema jasnog istorijskog pregleda. U periodu prije Prvog svjetskog rata, Jugoslavija je potpisala Konkordat, što je progutalo srpskog patrijarha Varnavu.

Srpska svijest se morala očuvati u toku 50 godina. Mnoge stvari su se svjesno zataškavale. Neki od primjera su Stari Brod na Drini, recimo, za kojeg se nije znalo. Dijana Budisavljević, Austrijka, divna žena, tek je prije tri-četiri godine izašla iz sjenke. Nije se znalo uopšte da je ona iz Jasenovca spasila oko 15.000 djece, ne samo srpske, već i jevrejske, romske.

Istoričari imaju mnogo posla, ali moraju pisati objektivno. Mi smo mali narod, slobodan narod, ali u dva svjetska rata, učinili smo mnogo.

Mi imamo i imali smo velike duhovnike. Na čelu sa blaženopočivšim Nikolajem Velimirovićem, svjetskim duhovnikom, imali smo patrijarha Pavla, svet čovjek je bio i dok je hodao po zemlji. Sveti Sava je bio i duhovnik i političar i sve vrijeme dok je bio živ, sve se oko njega oketalo. Mi smo u srednjem vijeku bili iznad zapada, iznad njihovih kultura, jer smo bili pod uticajem Vizantije, to ne smijemo zaboraviti. Vizantija je bila pravoslavna, civilizovana zemlja. Tek sa krstaškim ratovima, zapad se poljuljao, koliko je bilo štete, toliko je bilo i koristi.

Kako bi, po Vama, obični vjernici trebalo da doprinesu boljitku same Crkve? Kako da se to više uključe?

Mi smo iz rata izaši, niko para nije imao. Ovo naselje ima crkvu, ima asfalt, vodu, struju, komunalije. Što se tiče parohije, moraju godine da prođu, da se ljudi upoznaju, da se naviknu jedni na druge. Poslije rata, ekonomska situacija je bila vrlo loša, ali bolja nego danas. Vrijeme treba da prođe, vrijeme čini, vrijeme liječi. Srpski narod je opstao kroz vijekove. Od turskoga vakta, preko austrougarskog. Bilo je kratko zatišje između dva svjetska rata. Drugi svjetski rat, onda komunizam, za nas Srbe je bio poguban. Epicentar ateizma bio je na srpskoj zemlji.

Ja sam optimista, mislim da će furtutma oko nas proći, i da ćemo opstati, a da ćemo vidjeti ko su nam prijatelji. To je najvažnije, ko su nam prijatelji. Što se tiče Zapada, naročito Engleza, oni bi željeli da mi Srbi nestanemo sa Balkana, tako da pamet u glavu.

Koji su, po Vašem mišljenju, najveći problemi savremenog društva?

Što se tiče omladine, najveći problem je droga. Ona vlada svijetom. Hvala Bogu, kod nas tu i tamo, policija radi svoj posao, ali to je profitabilni biznis u koji su same države uključene da bi vodili ratove. Ogroman novac se okreće.

Što se tiče nas Srba, traži se posao, zaposlenje, radna mjesta, ali mnogi Boga mole da ne rade. Ja mislim i to je iz prošloga vremena, socijalizam je stvorio nerad. Uvjerio sam se kada sam pričao sa jednim Amerikancem, on se začudio kada je vidio vikendaško naselje, nije mogao da vjerujem da je toliki standard bio, veći nego u Americi.

Problem nas Srba je nerad. Ovi čarapani u Srbiji, oni i na krsnu slavu rade.

Koja bi bila Vaša poruka našim čitaocima za kraj ovog razgovora?

Više morala i više rada, i više puta da se dođe u crkvu, a ne tri-četiri puta godišnje. Moje mišljenje, i kao čovjeka i kao sveštenika, crkvenost je vrlo važna u kulturi jednog naroda.

Vraćanjem vjeri, ujedno se vraćamo i naciji, a u posljednje vrijeme se mnogo radi na tome i to nije samo deklarativno.

Video: katera.news