Silovanja Srpkinja za vrijeme rata u BiH, naročito na početku, po raznim zatvorima u Sarajevu javna su tajna pred kojom je ratna vlast u Sarajevu zatvarala oči - za te zločine niko nije odgovarao, nijedan sudski proces nije pokrenut, niko to više i ne pominje?!

Srna je imala uvid u iskaze deset silovanih Srpkinja u zatvorima u Sarajevu, što u zvaničnim što u privatnim, kao i iskaze osam žena koje su maltretirane u sarajevskim zatvorima, a koje svjedoče o silovanju, te 17 iskaza muškaraca, zatvorenih Srba, koji takođe svjedoče o silovanju Srpkinja, a tu je i krivična prijava za silovanje 12 Srpkinja u Hrasnici.

U svojim iskazima ove bivše srpske zatvorenice i zatvorenici, svjedoci iživljavanja, pominju imena više od 30 srpskih žena, od maloljetnih djevojčica do starica, koje su seksualno zlostavljane, a među silovanim ženama pominje se najmanje pet supruga oficira JNA.

Zločinci Prazina, Ćelo, Kruško…

Najviše silovanja izvršeno je na početku rata, tokom 1992. godine, kao i 1993. godine, a nesrećne žene i djevojke često nisu znale identitet svojih mučitelja, pošto su se oslovljavali po nadimcima ili su nosili maske preko lica, a nekada su među silovateljima bili i poznanici tih žena.

Najozloglašeniji po ovom zločinu je Centralni zatvor u Sarajevu, odnosno četvrti sprat tog kazamata, u kojem je u jednom momentu na razne načine prebijano, ponižavano i zlostavljano - prema iskazu jednog svjedoka, bivšeg zatvorenika - više od stotinu srpskih žena i djevojaka.

Tu su i mnogi privatni zatvori u podrumima, stanovima, kafićima, koje su koristili sarajevski kriminalci, bliski tadašnjoj ratnoj vlasti u Sarajevu, kao što su Ismet Bajramović - Ćelo i Juka Prazina, Samir Kahvedžija - Kruško... odakle su neke od silovanih žena prebacivane u zatvor "Viktor Bubanj", dok se drugima, koje se pominju u iskazima, gubi trag. U nekima od ovih zatvora viđani su pojedini generali Armije BiH, ali i neke druge javne ličnosti.

One žene koje su preživjele silovanja nastavile su život sa teškim psihičkim traumama, ali ostaju nepoznate sudbina djevojčice Jelene ili 16-godišnje Snježane silovane pred cjelokupnom rodbinom, kao i desetine Srpkinja, o čijoj zlehudoj sudbini u svojim iskazima svjedoče srpski zatvorenici i zatvorenice koji su preživjeli sarajevske kazamate.

Razlozi zbog kojih su srpske žene privođene - trivijalni su, od već uobičajenih da su "peta kolona", snajperisti, da su davale svjetlosne signale i navodile srpske granate, pa do apsurdnih - kao što su knjiga - neka narodna pjesmarica, pronađena tokom pretresa stana ili isječak iz sarajevskog "Oslobođenja" o boravku Vuka Draškovića u Moskvi, a jedna starica je hapšena čak dva puta, jer je "peta kolona i sklona bježanju", dok je jedna 16-godišnja djevojčica uhapšena samo zato što je Srpkinja.

Hapšene su u svojim stanovima, na ulici na osnovu prijava komšija, a u zatvorima su izlagane najvećim torturama, koje su podrazumijevale premlaćivanja, silovanja, javna ponižavanja, robovski položaj, pranje nogu dželatima poslije prebijanja, koje su bile poprskane krvlju, a neke - kao S. I. - silovane su i zadavljene u svom stanu.

Djevojka invalid "snajperista"

Među uhapšenim Srpkinjama bila je i jedna retardirana djevojka - R. O. sa defektnom lijevom rukom, koju su optužili da je snajperista, a tako su je i zvali - "snajperista" i predstavljali stranim novinarima.

Bar dvije od uhapšenih i silovanih žena radile su na tadašnjoj Radio-televiziji u Sarajevu, a bile su optuživane da su snajperisti i da su novinari Srne.

Žrtve u svom iskazu navode da su mnoge muke prolazile uhapšene Srpkinje koje su makar nakratko bile u zatvoru kod Juke Prazine, a sve su bez izuzetka bile silovane.

Jedna od uhapšenih žena - N. S., inače novinar, kaže da su u Centralnom zatvoru srpske zatvorenike tukli dok ih nisu usmrtili i da se "čulo pucanje kostiju", a "kada krici utihnu, stražar otvori vrata i obično kaže: 'Tropa', a drugi dođe i kaže: 'Kupi srpsko đubre'".

U tom zatvoru su se nad Srpkinjama seksualno iživljavali noću, a jednu su silovali tri puta po osmorica čuvara. Bilo je poznato šta znači "poziv na izlazak u provod" ili "odvođenje na tuširanje".

Nisu sve žene bile registrovane kod MKCK, neke su bile skrivane prilikom dolaska predstavnika MKCK.

"Najperfidniji konc-logor za Srbe - grad u kojem svako može da ti radi šta hoće, a da ti se ne predstavi ni ko je, ni šta je, grad gdje ne znaš u kojem sokaku čija banda vlada, a svi se dozivaju po raznoraznim nadimcima, dok svi stariji muslimani imaju samo jedan nadimak - "dedo" - kaže o Sarajevu u svom iskazu jedna od žrtava.

Jedna od žrtava priča da su u jednom od zatvora - podrumu zgrade u ulici Đure Đakovića žene Srpkinje silovali "danju i noću, uz tuču, prijetnje noževima da će im sjeći dojke, uši i druge dijelove tijela. Jedna je žena, najstarija, imala više od 60 godina, umrla od batina i maltretiranja (u avgustu 1993)".

Kada se desi da silovanje prijave policijskoj stanici, dobijale su odgovor: "Šta hoćete, ostale ste žive", a jedna od silovanih Srpkinja navodi u svom iskazu: "Nisam se udavala, ostala sam osramoćena, bez kuće i budućnosti, oboljela sam od raka".

Jedan ugledni sarajevski urolog - Srbin S. B. kaže u svom iskazu da je "silovanje Srpkinja postalo činjenica na koju se u tom poludjelom Sarajevu malo ko obazire - zna se za javne kuće, gdje Srpkinje koriste kao nagradu za najniže porive muslimanskih vojnika".

Svjedočanstva

U ovom istraživanju Srna se koristila direktnim izjavama silovanih Srpkinja koje su one dale pravosudnim organima Srbije. Koristila je i materijale iz arhive srpskog Tužilaštva za ratne zločine. Agencija se služila i podacima nekadašnjeg Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti, te podacima Ginekološko-akušerske klinike (GAK) u Višegradskoj ulici, u Beogradu, gdje su primane silovane Srpkinje radi prekida trudnoće. Srna u nastavcima prenosi direktne iskaze nekih od silovanih Srpkinja (navodeći samo njihove inicijale - da ne bi bio narušen integritet žrtava), ali i iskaze drugih zatvorenih Srpkinja, svjedoka zlostavljanja.

(Nastaviće se)