Svaki ispisan red i izgovorena riječ treba da bude posvećena sjećanju na stradalnike srpske. Svaki dan, odvajkada do danas, bio bi nedovoljan da se ispričaju sve poznate i manje poznate priče o mučenicima koji su postradali za vjeru Hristovu.

"Prebilovci su mesto gde možemo Boga da dodirnemo i osetimo da je on dobar", rekao je vladika Ilarion.

Otkud zlo u ljudima? Da li ima svanuća iznad Prebilovaca? I da li se čuje dječiji plač iz bezdana hercegovačkih jama? Da li su u jame bačane da bi bili zasvagda zaboravljeni ili su na putu vjere i odanosti Hristu vaskrsli? Da li će bezbožnici za sva vremena zatirati sjećanje na naše mučenike?

Ova priča biće sazdana na mučenicima postradalim u Prebilovcima. Ova priča biće posvećena svim srpskim toposima smrti.

Roman „Svitanje“ govori o životu jedne djevojke u Prebilovcima na početku Drugog svjetskog rata i stradanjima na tom području.

Otpočela je razgovor za portal Katera Ivana Spahić, dobitnica prve nagradu na 53. konkursu Fondacije „Dragojlo Dudić“. Nešto ranije, roman je osvojio i prvu nagradu na konkursu „Zlatna sova“ za 2023. godinu za najbolji neobjavljeni roman koju dodjeljuje Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo.

Nagrada koju je dobila 17. novembra ove godine, dio je konkursa koji raspisuje Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkih ratova Srbije.

-  Konkurs Fondacije "Dragojlo Dudić" ima dugu tradiciju i ovo je zapravo 53. dodela. Za ovu nagradu mogu da se prijave svi koji su napisali prozne ili poetske radove  o temama vezanim za oslobodilačke ratove Srba. Konkurs je zanimljiv jer pruža mogućnost mladim i neafirmisanim piscima koji dobijaju preporuku za štampanje rukopisa. Moram naglasiti da je u pitanju renomirani žiri na čelu sa gospođom Slavicom Garonjom, univerzitetskom profesorkom, kritičarem i književnicom - rekla je ona.

Spahić je navela da joj je nagrada „Zlatna sova“ omogućila ulazak u svijet pisanja, da joj je nagrada „Dragojlo Dudić“ draga jer dolazi iz Srbije, ali da su one samo vid lične satisfakcije, a da čitaoci daju najveću motivaciju za pisanje.

- Svako ko piše mašta da mu se objavi rukopis. Nekoliko izdavačkih kuća ponudilo mi je da mi objave knjigu, o mom trošku, ali ja sam odbila jer sam želela da ono što napišem bude objavljeno po preporuci nekoga ko je autoritet u svetu lepe reči i ko je bio spreman da stoji iza onoga što sam ja napisala.

Nagrada „Dragojlo Dudić“ mi je draga jer dolazi iz Srbije. Ljudi u Republici Srpskoj upoznati su sa strahotama koje su preživjeli hercegovački Srbi u Drugom svjetskom ratu, što nije slučaj u Srbiju. Verujem da će se sada čuti i pričati o njihovoj sudbini – rekla je ona.

Na pitanje da nam kaže o unutrašnjem nadahnuću i umjetničkom procesu stvaranju romana, Spahić je rekla da je hodajući Prebilovcima shvatila da je život u tom prelijepom hercegovačkom mjestu stao i da se čuje samo nepodnošljiva tišina.

- Čula sam za strahote koje su se desile nedužnom narodu. Dugo sam drhtala. Razmišljala sam kako izgleda kada koračaš u sigurnu smrt? Koje su to misli koje ti prolaze kroz glavu? Da li naša duša može da razume prisilnu smrt? Da li nam treba objašnjenje, opraštanje od života? Šta pomislimo sekund pred smrt? Šta izgovorimo? Da li brojimo korake na putu do konačnog kraja? Da li čujemo vrisku ili zapušimo uši, ne želeći da slušamo krike užasa? Da li razmišljamo o životu nakon smrti? O ponovnom svitanju? Roditeljima, braći i sestrama? – ispričala je ona.

Djevojka Mara iz romana ne objašnjava drugima, ona sebi raspreda upleteno klupko sopstvenog života. Ona pokušava da razumije šta joj se desilo, a naša sagovornica je željela da gazi njenim stopama, od kuće u Prebilovcima do jame smrti. Da sa njom pokušam da prođem posljednje sate, od prihvatanja života do prihvatanja smrti.

- Ovo je priča o životu. Ne o smrti. O ljudima i njihovim sudbinama. Sigurna sam da bi oni želeli da ih se sećamo po lepoti života koji je bujao u njima sve do tog kobnog avgusta 1941. godine. Očekujem da onaj ko pročita ovu knjigu oseti bol ugašenih života, ljutnju zbog nepravde, ali i svu radost života – istakla je ona.

Roman „Svitanje“ daje vizuru stradanja Srba kroz priču jedne porodice, ispričanu iz ženskog ugla, i upravo to je i njegova najveća vrijednost – aktiviranje kulture i pamćenja koji su neizdvojivi dio srpskog identiteta.

Prema riječima autorice, Srbi su odvajkada stradavali na mjestima gdje se miješaju sa drugim narodima i upravo to je važno, jer narod u centralnoj Srbiji nema pravu sliku o stradalništvu na prostoru Stare Srbije ili Hercegovine, Posavine.

Želela sam da kroz priču jedne porodice ispričam sve one neispričane priče o stradanju prebilovačkih i svehercegovačkih mučenika. Izbegavala sam etiketiranje i naglašavanje imena sela. Priča o jednoj jami, priča je o svim jamama. Ko želi da sazna imena nalogodavaca, tačne brojke stradalih kao i preživelih, lako to može učiniti – rekla je ona.

Otkud u ljudima zlo, upitali smo našu sagovornicu.

- Možemo da pokušamo da postavimo hipotezu, ali razumeti zlo je isto kao i pokušati  razumeti smrt. Zlo ako ne nosiš u sebi nisi ga kadar ni spoznati. Razum nas uči da ne povređujemo, onaj naš super ego, kontrolor situacije postavlja etičke norme na pijedastal našeg ponašanja. Nažalost, kako ispliva ova sirova snaga destruktivnosti i želje da se žrtva mrcvari, ne znam. Niko to i ne može da razume  – navela je ona.

Uz svako zlo, rame uz rame, stoji i dobro. Za kraj razgovora pitali smo je da li vjeruje u to da dobrota može promijeniti svijet i da li je važno u ovom trenutku, ali i svakom drugom, u eter staviti temu stradanja Srba u Prebilovcima?

- Priznajem, ne verujem da ljudska dobrota može promeniti svet. U prilog tome je činjenica da je svega nekoliko godina u ljudskoj istoriji prošlo bez ratova.

 Žao mi je što mlad svet sve manje čita i sve ga manje interesuje naša prošlost. A mi smo ovo što jesmo zahvaljujući onima koji su pre nas postojali. „Svima su puna usta Kosova“, ali malo ko od mladih zaista shvata koliko je naš nacionalni identitet vezan za „taj kamen zemlje Srbije“. Naši grobovi na Gazimestanu, Kozari, Prokletijama, u Savi u Golubinki, ako se ne nauče kao pesma ponovo će pasti u zaborav. Konačno je došlo vreme da se glasno govori o smrti koja nam je dala život i načinila nas takvim kakvi jesmo. Ćutati o herojskim žrtvama koje su bile brojne tokom vekova značilo bi isto kao da opisujemo sebe sagovorniku, a da mu ne kažemo kako se zovemo – zaključila je ona.