U sklopu obilježavanja godišnjice proboja logora smrti Jasenovac, donosimo vam rad Sare-Tare Tomić, učenice devetog razreda Osnovne škole "Knez Ivo od Semberije" iz Bijeljine.
Jasenovac
Jasenovac - oduvijek najbolnija tačka srpske istorije. Ne postoje odgovarajuće riječi koje bi mogle da se koriste pri definisanju najjezivijeg, najmonstruoznijeg logora na svijetu, pored Aušvica, Treblinke, Sobibora, Dahaua, Buhenvalda, Mauthauzena, Bergen-Belzena i drugih. Međutim, mnogo je načina na koje bismo mogli opisati Jasenovac, iako nijedan izraz nije dovoljno vjerodostojan da se usmeno, odnosno pismeno, prikaže šta je to naš narod preživljavao, počevši od 1941, pa do 1945. godine.
Navodno radni logor bio je zapravo skriveni pakao, smješten unutar granica Balkana, na teritoriji tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. Niko, osim tih svirepih umova koji su bili sposobni da osmisle izgled tog zastrašujućeg mjesta, određenog za istrebljenje naroda koji su bili osuđivani na smrt ili užasna mučenja, nije znao šta se na toj lokaciji zapravo zbivalo. Čak i nacisti nisu ni slutili o kakvom se koncentracionom logoru radilo, a mnogi od njih nisu bili u mogućnosti da smognu dovoljno snage da posjete neku od tih lokacija, predviđenih za likvidaciju.
Ovaj logor odlikovali su grozni uslovi za život, neodgovarajuća mjesta za boravak, minimalno davanje hrane i, uz sve to, zastrašujuće tretiranje kao bonus, a sve sa namjerom potpunog, ili bar djelimičnog, uništenja, u tom slučaju, nacionalne, etničke, vjerske i, važno je napomenuti, antifašističke grupe. Prostirao se na 240 km2 , površini dovoljnoj za zatočeništvo neograničenog broja logoraša, koji su bili kažnjavani iako ništa nisu zgriješili.
Krajem aprila 1941. godine otpočela je srpska golgota. Maksimalna brutalnost iskaljivana je na adolescentima i djeci jer se vrlo dobro zna da na mladima svijet ostaje i da svako dijete predstavlja tračak svjetlosti i nade za bolje sutra. U ovim logorima smrti, kako ih naziva istoričar Raul Hilberg, vrijednost života nije bila dovoljno cijenjena.
Neizmjeran strah, ogromna tuga, velika strepnja i nezamisliva neizvjesnost pronalazili su put do srca mučenih. Preovladavala je jeza i potpun muk. Nažalost, često se dešavalo da tu mrtvu tišinu zamijene bolni uzvici, jecaji i krici, kao rezultat strašnih činova, obično praćenih smrću ili neopisivim traumama. Tihu patnju nerijetko je prekidala i ustaška buka. Dok su činili sve te strašne zločine, koje njihovi potomci smatraju izmišljotinama, pjevali bi i svirali tako glasno, da su zvukovi zasigurno probadali i kidali srca nedužnih ljudi, čak i bolnije nego sve one metode maltretiranja, koje su najčešće primjenjivali uz igru i veselo raspoloženje. Bili bi srećni na tako bolestan način svaki put kad bi imali priliku da uprljaju ruke čistom i nevinom srpskom, jevrejskom ili romskom krvlju. Tako opušteno i hladnokrvno su izvršavali jedan od najvećih genocida poznat istoriji i toliko bezdušno, kao da se nije radilo o ljudskim životima, već o nekontrolisanoj sječi šume.
S druge strane, dok su ustaše uživale u prolivanju tečnog tkiva izabranog i posebnog naroda, Nijemci su, za razliku od njih, izbjegavali takva i slična krvoprolića, vodeći se mišlju Hajnriha Hajnea: „Mi nikada nećemo uprljati svoje ruke krvlju, mi ćemo ostati čisti“. Nacisti su željeli da u potpunosti izbjegnu kontakt sa žrtvom, u poređenju sa ustašama, koje su vrijedno radile na osmišljavanju različitih metoda mučenja, a zatim ih primjenjivale i uživale u patnjama žrtve. Sadisti Nezavisne Države Hrvatske nisu dozvoljavali sebi da zaostaju za zločincima Trećeg rajha.
Mnogi ljudi, uključujući i naciste, koji nisu imali priliku da svojom nogom kroče ni u jedan od jasenovačkih logora, često nazivanim logorima istrebljenja, od strane istoričara, među kojim je i Saul Fridlender, nisu mogli ni da pretpostave kakvo se užasno maltretiranje tamo odvijalo. Okrutno ponašanje čuvara predstavljalo je sitnicu u odnosu na 57 različitih metoda ubijanja. Neki od tih nezamislivih načina, pored gušenja, davljenja, strijeljanja, vješanja, odrubljivanja glave, bili su i premlaćivanje gvozdenim šipkama, ubijanje trudnica strujom, spaljivanje, smrzavanje, izgladnjivanje, vađenje organa, nabijanje na kolac ili bičevanje i gaženje do izdahnuća... Ustaše su, pored vatrenog oružja, koristile i druga sredstva, poput takozvanog srbosjeka, koji se prilično često upotrebljavao, kao i različite hemijske supstance koje su imale široku primjenu u trovanju.
Žrtve su, takođe, često spaljivane u pećima, zakopavane žive, ili kuvane u kazanima namijenjenim za sapun. Ženske osobe bile bi silovane na gnusne načine, mala djeca mučenički ubijana pomoću bajoneta ili maljeva, oslijepljivana, izgladnjivana... Dešavalo bi se i da se embrion iz utrobe majke izvadi i „prebaci“ u stomak druge žene. Bilo je i brojnih slučajeva kidanja ekstremiteta, zakucavanja eksera ili vađenja očiju koje su se već svega i svačega nagledale u logoru i posljednje što bi ugledali bilo bi lice njihovog zlog uništitelja.
Nemilosrdno su gašeni ljudski životi. Stradalo je mlado stanovništvo čija je budućnost mogla biti mnogo bolja, ljepša, zanimljivija. Svi ti mališani, pred kojim je bio život prepun smijeha, svjetlosti i radosti, umirali su u mukama, svi ti mladi ljudi koji su željno iščekivali dijete i priliku da se ostvare u ulozi roditelja, ili oni koji već jesu, neopisivo su propatili. Štaviše, oduzimane su i neke sitne dragocjenosti, poput predmeta koji ukazuju na vjerski identitet, kao što su lančići sa privjescima u vidu krsta, ikone ili brojanice, zatim nakit, fotografije i druge sićušne stvari koje su zatvorenicima mnogo značile. Otimali su šta su stizali, kao da nije bilo dovoljno što su sve te ljude lišili slobode. Glavni cilj bio je poniziti žrtvu, ne samo opljačkati je, već pretvoriti je u zarobljenika i sprovoditi surovu politiku smrti nad njom.
Etničko čišćenje nije podrazumijevalo samo oduzimanje života. Ustaše su, između ostalog, željele da povećaju broj rimokatolika. Odnosno, prema tadašnjem ministru prosvjete i vjere, Miletu Budaku, i ustaškom vođi, Ante Paveliću, plan je bio da jedan dio Srba bude ubijen, da druga trećina bude protjerana, a da ostatak bude pokatoličen. Za sprovođenje ove ideje u djelo zalagali su se brojni zločinci, među kojim su se najviše istakli, već pomenuti, Ante Pavelić, sljedbenik ustaškog pravaštva, zatim Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i saveznik ubica, kao i Miroslav Filipović Majstorović. Pomenuti se tereti za mnoga zla djela, uključujući ubistva, mučenja, paljenja i pljačkanja imovine stečene znojem, krvlju i trudom od strane vrijednih ljudi. Pored često nazivanog fra Sotone, još mnogo drugih zločinaca je učestvovalo u iživljavanju nad bespomoćnima.
Iskorijenjivanje srpskog naroda počelo je krajem aprila 1941, kada je usmrćen veliki broj ljudi. Najpoznatiji su slučajevi likvidacije nad odraslim osobama u logoru Donja Gradina, koji se nalazio na obali Save, okružen šumskim predjelima, idealnim za izvršavanje zločina, strašnih poput mučenja na slavnoj Topoli užasa. U julu 1941. odigrao se užasan scenario u glinskoj crkvi, kada je više od 150 žrtava ubijeno, osim Ljubana Jendaka, jedinog preživjelog. Zatim su u proljeće 1942. godine uslijedili masakri na putu do kompleksa jasenovačkih logora, među kojim se, po broju stradalih, najviše ističu zločini na obalama rijeke Drine, čija se čistoća i prirodna boja nisu ni nazirale od ogromne količine krvi. Iste godine, masovno je stradalo stanovništvo iz oblasti Kozare. Sudeći po riječima Ljube Miloša, 1942. ubijeno je više Srba nego za vrijeme vladavine Turaka Osmanlija, koja je trajala više od četiri vijeka. Godine 1943. ubijen je i čuveni Starac Vukašin, koji je zbog ispoljene hrabrosti i ljubavi prema svojoj vjeri postao svetac. Iako ga je izgovaranje rečenice „Živio Ante Pavelić!“ moglo izbaviti iz nevolje, nije se protivio uništavanju njegovog spoljašnjeg izgleda i junački je preminuo. Neizostavan je i ogroman broj djece koja su stradala u logoru Jastrebarsko, namijenjenom za zarobljavanje i pogodnom za brisanje mladih sa lica Zemlje. Bitno je navesti i masakr u Prebilovcima kojim su razorene 54 porodice i, između ostalog, Korićku jamu u kojoj je pronađeno oko 150 lobanja. Naravno, postoji još mnogo primjera velikog broja nedužnih koji su stradali bez ikakvog razloga.
Mada, u tim mračnim vremenima, pojavila se i određena količina dobrote i saosjećanja koju je mališanima darovala Diana Budisavljević. Veoma je važno pomenuti velikodušnost te heroine koja je, iskoristivši svoje porijeklo iz Austrije, uspjela da izbavi oko 12 000 djece iz zatočeništva. Iako je pokušala da doprinese smanjenju broja zarobljenih i stradalih, ipak niko nije mogao da nadoknadi već izgubljeno.
Foto: gettyimages
Međutim, bez obzira na sve što se izdešavalo, naš narod se ipak nakon svakog jačeg udarca nekako, uz dosta uloženog napora, dizao na noge i preživljavao. Definitivno, Srbi su narod određen za borbu i odabran za testiranje istrajnosti. Istorija dokazuje da smo više puta uspješno položili ispit izdržljivosti. Najbolji pokazatelj je naše opstajanje, koje već vijekovima traje. Od vremena turskih osvajanja, doba austrougarske okupacije i velikih ratova, pa sve do danas, nikada se nismo predavali. Izbavili bi se iz svih nedaća kao feniks iz pepela.
Prema potomcima nekadašnjih ustaša, naše istorijske priče su priče sa dosta pridodatih i preuveličanih podataka i nestvarnih događaja, na osnovu kojih, navodno, gradimo sliku napaćenog naroda. Uprkos tome, ne gubimo nadu, što naravno ne bi ni trebalo. Znamo da je nada jedino dobro što je, prema antičkom mitu ostalo u Pandorinoj kutiji, jedino preostalo svakoj osobi na svijetu koja iskusi neprijatnosti, što je prilično blaga riječ kada govorimo o logorskim mučenjima. Mi, Srbi, mogli bismo slobodno da se poredimo i sa likom iz antičke legende koji je donio vatru čovječanstvu, jedno od najvećih otkrića, i na taj način pružio otpor, borio se i pokazao svoju hrabrost. Radi se o Prometeju, koji je patio jer je bio drugačiji i poseban, baš kao i mi, koji tek treba da progovorimo i saopštimo svijetu dosad prikupljene istinite činjenice o genocidu i o nepravdi koja je učinjena.
Sve ove osobine, među kojim se posebno ističe neustrašivost, pokazali su oni koji su postradali za nas, probojem Jasenovca. Tog 22. aprila 1945. godine, zarobljenici su pohitali u raj, sa željom da pruže otpor i omoguće svojom smrću okončanje pokornog ćutanja. To je zapravo bio početak kraja. Iako je preživjelo njih stotinjak, taj bijeg je započinjanje prekidanja propagiranja sebičnosti, antisemitizma i nasilja koje je odavno premašilo granice tolerancije.
Prateći značenje te riječi, definitivno je sve što je rađeno, kako u Jasenovcu, tako i u drugim logorima, genocid. Koliko se zapravo bolesnih umova, monstruoznosti, zlobe i svireposti krije iza tog pojma. Koliko prolivenih suza koje su tih ratnih godina zalivale zemlju na kojoj su se nalazili blago rečeno đavolja mjesta i koje čak i danas kupaju grobove stradalih za domovinu i njeguju cvijeće na grobnim mjestima. To nema cijenu i ne može se tako jednostavno platiti. Neprestano huškanje na mržnju i podjele sigurno ne može nadoknaditi patnju.
I dalje neutvrđen, ali sigurno ogroman broj žrtava, o kome se decenijama razmatra. Ni slučajno preuveličan, već sakriven od strane tih istih Hrvata koji nam navodno nisu ništa loše učinili, a glavno zadovoljstvo im je bilo stvaranje rana. Kad bi rijeke, Pičilijeve peći, kazani za kuvanje sapuna, zidine i zemlja mogle progovoriti, svakakve bi se tajne otkrile. Zatim, da nisu u vrijeme proboja Jasenovca mnogi ubijeni, bilo bi više svjedoka i samim tim više bi informacija bilo objelodanjeno.
Kada govorimo o brojkama, prema realnim procjenama, stvorenim na osnovu iskaza preživjelih, u Jasenovcu je stradalo između 900 000 i 1 400 000 nedužnih ljudi, među kojim je i više od 20 000 djece. Nacisti i Spomen područje ,,Donja Gradina“ dijele pretpostavku da je u ovom koncentracionom logoru preminulo oko 600 000, odnosno 700 000 žrtava. Hrvati ove podatke ne smatraju validnim, što pokazuju i njihova svjedočenja i statistike, te je prema Spomen području „Jasenovac“ navodno identifikovano samo 83 000 stradalih. Sramotna izjava Franje Tuđmana, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske, je još manje realna. Naime, on je tvrdio da broj jasenovačkih žrtava iznosi oko 3 000 ili
4 000 i da je čak i to upitno. Naravno da je ova informacija netačna i da je izjavljena najvjerovatnije s ciljem podsticanja zaborava i potenciranja na daljoj mržnji između susjeda, geografski gledano. Prilično je neprimjereno igrati se sa brojevima i smatrati tačne hipoteze lažnim, dok porodice žrtava ne mogu ni da prebroje, a mnogi ni da pronađu, njihova grobna mjesta.
Međutim, nisu ustaše imale pojma, a vjerovatno i njihova djeca i dalje ne znaju i ne shvataju da rane koje su lično oni ostavljali na srcima i sipali so na njih jedva zarastaju, ili ne uopšte, a ne kao one na koži, koje nisu toliko ni važne jer bol je privremena, a poslije samo ostane ožiljak. O uticaju jasenovačkih strahota na psihičko stanje, najbolje mogu posvjedočiti oni koji su to preživjeli. Možda nisu ni bili svjesni, od zaslijepljenosti mržnjom, kakve je sve posljedice mogla imati njihova bolesna ideologija i kakvu su zapravo štetu zapravo pravili, ne samo drugima, već i sebi. Učinili su to da se mnogi od njihovih potomaka stide svoje istorije i da ne žele ni da se prisjećaju, a ni da znaju za Jasenovac. S druge strane, mnogo je njih, čak velika većina, koji ne priznaju ubijanje Srba, Jevreja i Roma kao zločin, dok neki misle da se to nije ni desilo. Umjesto da prihvate činjenicu, oni se maksimalno trude da je prikriju i na taj način bivaju gori od svojih predaka.
Poznavajući veliki broj činjenica o Jasenovcu i dodatno se informišući, možemo izdvojiti veliki broj poruka.
Prvenstveno, već sam navela da je ponos kada bilo ko od nas zna da je neko od njegovih predaka mirno i gordo stradao za domovinu. Braneći svoja ognjišta, našu današnju otadžbinu, zaslužili su spominjanje, pažnju i dalju borbu za očuvanje nacionalnog identiteta i život bez ratnih sukoba jer je upravo to ono što su svi oni, junaci tadašnje Jugoslavije, željeli da postignu. Svijest nas, njihove djece, za njih bi predstavljala mir u Carstvu Nebeskom i svjetlo u tunelu brojnih iskušenja koja su bila, jesu i biće pred nama. Odnosno, to su izazovi koje možemo da ispunimo i prepreke koje možemo da prevaziđemo ukoliko smo složni. Plemenitost i ponositi stav su srpska zvijezda vodilja. Naravno, kao što sam napomenula, potrebno je da se ujedinimo i da shvatimo da smo mi, na ovoj planeti, jedni drugima najpreči.
Zatim, Jasenovac ne smije da bude tema o kojoj svi mi tako često razmišljamo, a tako mnogo ćutimo. Ne treba da dozvolimo da nas u dubini duše tišti prošlost, a da ne govorimo ništa o tome. Stanimo uspravno, uzdignute glave, i kažimo da ćemo se zauvijek sjećati svega što je počinjeno, ali da to ne znači da pozivamo na osvetu, već da poštujemo našu istoriju i naš narod. Uostalom, nije sramota ne govoriti često o pokušaju istrebljenja i to ni u kom slučaju ne znači da je značaj istog umanjen. Stid je za kukavice koje ne žele da priznaju svoje greške, a i kao što već svi znamo „Vjerovatno se nijedna država nije toliko neuspješno uhvatila u koštac sa svojom fašističkom prošlošću kao Hrvatska“. Poenta priče je da definitivno nema svrhe u bježanju od istine jer to ne vodi ničemu, osim dodatnom uništavanju ugleda naroda i države.
Svi ti nevini ljudi koje moramo da cijenimo su zapravo naši preci kojima dugujemo ogromnu zahvalnost, bez obzira na krvno srodstvo. Ne samo da su postradali, već su nas i učinili ponosnim jer je mnogo ljepši osjećaj biti potomak heroja, nego bezdušnog ratnog zločinca.
Jednostavno, dozvolimo sebi da glasno razmišljamo, onako, kao što to treba da čini jedan od naroda koji se najviše žrtvovao na svijetu. Neka se konačno podigne nivo svijesti svih nas. Budimo nastrojeni tako da možemo zaustaviti povratak ustaštva i obnove svih tih nezaboravnih načela. Zaustavimo netrpeljivost i pominjanje svih tih podjela, poput one, na fašiste i antifašiste. Budimo ljudi koji se međusobno poštuju, bore protiv bilo kakvih oblika nasilja, rasizma, antisemitizma i sličnog, koji se zalažu sa ravnopravnost i žele da žive u svijetu u kom vladaju sloga i mir. Važno je čuvati uspomenu na nemile događaje iz prošlosti na odgovarajući način i predstaviti ih kao stradanja koja definitivno nisu pala u zaborav, ali istovremeno ne pretjerati sa prisjećivanjem i vraćanjem u prošlost.
U epilog ove priče svrstala bih i citat predsjednika Izraela, Ruvera Rivlina, koji glasi: „Jedino iskrenošću i hrabrim suočavanjem s prošlošću kroz obrazovanje mladih generacija možemo s ovog groznog mjesta poručiti: Nikad više!“
