Kako sam mogao biti agresor u svojoj zemlji i svom gradu?
Tmurni, tihi i magloviti januarski dani ’93 godine u Rudom nisu ni naslućivali da rat može probuditi sve najgore u čovjeku.
Nije se ni slutilo da Jovanjdan, krsna slava velikog broja Ruđana, može da bude mamac za početak dobro isplanirane akcije pripadnika tzv. Armije BiH.
Napad muslimanskih snaga bio je silovit, a prorijeđeni srpski položaji nisu mogli da izdrže žestok nalet neprijatelja. Otpor koji su pružili borci ruđanske brigade bio je nedovoljan, te je pala kota na Vrziglavu, strateški najvažnija.
Došlo je do pometnje među srpskim borcima, a muslimanske snage koje su sišle sa Sokolovih Stijena, presijekle su komunikaciju Rudo – Donja Strmica i dolaze iza leđa borcima Ruđanske brigade, te sastavljaju obruč oko boraca koji su se zatekli ispod vijadukta u Grabama.
Nadbrojniji neprijatelj ih je zasuo ručnim bombama, minama i jakom vatrom iz pješadijskog naoružanja.
Kada se u Rudom pročulo da se na Strmici vodi odsudna bitka za odbranu grada, mnogi su u Rudom napuštali svoje ognjište i slavske trpeze, da pohitaju na prve borbene linije. Uniforma, puška, rap. Brani se porodica i ognjište. Brani se Rudo!
Opkoljeni srpski borci nisu zaboravili kako su prošli njihovi saborci na Meremišlju, Drinskom, Brodaru… nekoliko mjeseci ranije. Predaja za mnoge nije bila opcija. Vojevanje „za krst časni i slobodu zlatnu“ bio je usud za njih 15 koji su ostali na vječnoj straži na Strmici i Dolovima.
Tih dana u crno su zavijene porodice srpskog roda Barbareza, Bubonja, Đerića, Đurovića, Žilića, Jankovića, Kuburovića, Mitrovića, Radovanovića, Rađena, Stanišića, Tomića, Topalovića, Ćupovića.
„Četiri su Tomića uzela pušku da brane srpski narod, otac Branimir i tri sina: Velisav, Jakov i Vlade. Jakov je radio u Beogradu, pa ipak nije htio ostaviti svoju braću. Govorio je: ‘Moram, zašto da se stidim proći kroz selo, vi ratujete, a ja uživam'“ (Monografija Ruđanske brigade 1992-1995). Tako je i bilo. Tog 21. januara ’93. godine Jakov je imao nepune 23 godine kada je život položio za odbranu opštine Rudo i Republike Srpske. Ekshumiran je u aprilu iste godine, a sin mu se rodio septembru.
U istoj akciji muslimanskih jedinica zarobljena su dvadeset četiri borca, koji su u vojnom zatvoru u Goraždu proveli 626 dana.
Ostaće zapisane riječi jednog Ruđanina na ispitivanju, čiji su korijeni iz Crne Gore.
„Odmah sam stavio inspektoru do znanja da sam potpuno svjesno pošao u rat, da sam, uostalom bio dužan da to učinim, jer sam se zakleo svojoj zemlji i svome narodu, da mi nije bilo ni na kraj pameti da se kao Crnogorac izvlačim“ (Monografija Ruđanske brigade 1992-1995).
Jovanjdan 1993. godine utkan je u svijest svih Ruđana. Rane nisu zarasle, a danas, 33 godine kasnije molitve se upućuju za poginule borce i pale se svijeće nad njihovim humkama.
Sjećamo ih se i ponosimo se njima. Rudo ih nije zaboravilo. Rudo je tada odbranjeno.
Nekoliko mjeseci kasnije, pod naletom srpske vojske, pripadnici tzv. Armije BiH povukli su se sve do Goražda.
Autor: Aleksandar Bradonjić
