Od ranog djetinjstva Jovo Šarac je imao priliku da uđe u svijet profesionalne  vatrogasne službe u Palama, te nakon završene srednje škole i položenih ispita postane pripadnik Teritorijalne vatrogasne jedinice Istočno Sarajevo, odjeljenje Pale.

Jovov otac bio je vatrogasac, jedan dio službe je proveo u Sarajevu, a drugi dio nakon ratnih dejstava u paljanskoj vatrogasnoj jedinici sve do penzije.

Jovo je pošao očevim stopama i uz dozu opreza, ali i velike želje da se bavi poslom vatrogasca, odlučio je da život posveti ovoj humanoj misiji spašavanja ljudskih života i njihove imovine.

- Od ranog djetinjstva, negdje od devete godine života, po povratku iz škole sam često dolazio kod oca na posao i provodio vrijeme sa njim i njegovim kolegama. Zavolio sam ovu radnu atmosferu vatrogasne službe, družio se sa vatrogascima, a ponekad krijući se od oca ulazio u vozila i odlazio sa njima na intervencije, nakon čega sam trpio žestoke kritike od oca uz obećanje da to neću više činiti – započinje razgovor za Kateru Jovo Šarac.

Šarac kaže da se po objavljenom konkursu za posao u vatrogasnoj jedinici prijavio na mjesto vozača-vatrogasca, gdje je prošavši psiho-fizičku obuku, pripravnički staž i polaganjem osam predmeta uspješno postao profesionalni pripadnik  vatrogasne jedinice u Palama.

- Za posao vatrogasca, pored psiho-fizičke obuke, polaganja predmeta za rad u službi, polugodišnjeg pripravničkog staža, važno je da imate završenu srednju tehničku školu i položenu „C“ kategoriju za upravljanje teretnim vozilima. Ja sam se prijavio na mjesto vatrogasac-vozač i to je moja dužnost danas u vatrogasnoj službi – kaže Šarac.

Šarac ističe da je posao vatrogasca sa jedne strane gledišta veoma odgovorna, zahtjevna i rizična dužnost, koja izlaskom na svaku intervenciju nosi određenu dozu opasnosti i gdje vam niko ne može garantovati da se vam se ne može ništa desiti.

- Moj otac je, naravno, bio ponosan na mene što sam postao vatrogasac, ali uvijek je postojala ta doza odgovornosti i rizika, gdje me je on pitao da li sam siguran čime ću se baviti, kakvim poslom i da li je to ono što zaista želim. Naravno, bez pogovora, bio sam svjestan gdje sam krenuo i sigurno da je posao vatrogasca nešto čime se želim baviti i u narednom periodu  – kaže Šarac.

Dužnost vozača-vatrogasca nosi veliku odgovornost, prvenstveno na bezbjednost ljudi, kolega koje vozite na intervenciju, drugih učesnika u saobraćaju i pješaka u blizini kolovoza, te onih koji čekaju da vatrogasci što prije stignu na mjesto događanja i da im što prije pomognete.

- Moja dužnost je i to da moram da se brinem o ispravnosti vozila, te uvijek kad preuzmem smjenu moram prvo da uradim pregled vozila i opreme, jer ja odgovoram za iste od izlaska do povratka sa intervencije. Posao vozača-vatrogasca je sigurno veoma stresan posao, ali s obzirom da sam odabrao time da se bavim, onda mi nije teško da ispunim svoje zadatke na poslu – ističe Šarac.

Vatrogasno odjeljenje u Palama, koje funkcioniše u sklopu Teritorijalno vatrogasne jedinice Istočno Sarajevo, ima 16 zaposlenih vatrogasaca podijeljenih u četiri smjene sa po četiri vatrogasca u smjeni.

Prema Šarčevim riječima, jedna smjena počinje tako što se izvrši primopredaja smjene, preuzme spisak svih dužnosti vatrogasca i pregledaju vozila i oprema, te se očisti prostor na kojem će se boraviti tog dana i čekaju se pozivi.

- Po prijemu poziva ispitamo o kakvoj se vrsti poziva radi, da li je to tehnička intervencija ili požar, te na osnovu toga krećemo u akciju i biramo kakvim vozilom izlazimo i kakvu opremu nosimo sa sobom. Ako se radi o tehničkoj intervenciji, poput saobraćajnih udesa idemo vozilom „mercedes“ koji nosi tehničke alate, više ljestvi i kliješta za sječenje lima, a ako se radi o požaru onda idemo sa navalnim kamionom „iveko“, koji nosi pet tona vode – kaže Šarac.

On dodaje da su u pripravnosti ove vatrogasne jedinice i kamion „ural“ star nekoliko mjeseci sa kapacitetom 6.000 litara vode, te terensko vozilo „mahindra“ za manje pristupačne terene i manja požarišta.

- Svaki vatrogasac je dužan da sa sobom ima osnovnu opremu, a to su šljem, opasač, dva para rukavica, zaštitno odijelo i čizme i takva oprema se nosi na bilo koju vrstu intervencije – kaže Šarac i dodaje da su definitivno najteže intervencije kod saobraćajnih udesa sa smrtnim ishodom ili teže povrijeđenim licima.

Šarac ističe da se takvim intervencijama pristupa sa velikom dozom adrenalina, žure da stignu na mjesto udesa, da pomognu povrijeđenim licima, ali da se na putu ka tom mjestu susreću sa brojnim problima sa drugim učesnicima u saobraćaju.

- Imamo veliki problem sa drugim vozačima, koji često odbijaju da se sklone ispred vozila pod zvučnim i svjetlosnim upozorenjima. Bune se zbog čega mi tako žurimo, zašto moramo da prođemo ispred njih, odmahuju rukama i to nas usporava i dodatno ometa u vršenju naše dužnosti – kaže Šarac.

On dodaje da je njegova prva velika intervencija bila i psihički najteža, jer se radilo o saobraćajnom udesu u kojem je jedno lice nastradalo.

- To je bio udes u Rogoušićima 2017. godine, gdje je teško povrijeđen, a ubrzo i podlegao povredama jedan naš sugrađanin, koji je bio veoma mlad. To me je prilično dosta pogodilo i teško je biti u takvim situacijama, ali uvijek moramo biti pribrani i svoj posao odraditi maksimalno profesionalno. Ista situacija je i kada se radi o spašavanju teže povrijeđenih iz smrskanih automobila – kaže Šarac.

Šarac ističe da se kod udesa veoma pažljivo, ali i brzo i efikasno mora pristupiti spašavanju povrijeđenih lica.

- Prvo skidamo akumulator, da spriječimo da dođe do daljeg varničenja i eventualno požara kod kontakta sa gorivom koje najčešće procuri. Zatim pristupamo sječenju vozila specijalnim kliještima na onom mjestu sa kojeg ćemo najkraće i najlakše izvući povrijeđeno lice iz smrskanog vozila. Tu je važno da zajednički sa medicinskim radnicima i policijom izvučemo lice držeći ga pravilno za glavu, tijelo i noge, kako ne bi došlo do većih povreda i bezbolno uz pomoć spinalne daske dopremimo na nosila – kaže Šarac.

On dodaje da se sa velikom odgovornošću odlazi i u akcije spašavanja ljudskih života i njihove imovine kada se radi o požarima, posebno tamo gdje vatra prijeti da ugrozi druge kuće i živote.  Takvih požara, nažalost, ima mnogo, ali vatrogasci iz Pala sa velikom profesionalnošću i uz savremenu opremu, brzinu i spremnost uvijek uspješno izlaze na kraj sa vatrenom stihijom.

- Kada je riječ o intervencijama gdje se izlazi na teren zbog požara na privatnim objektima, kućama ili stanovima, po dolasku na teren se čeka i dolazak radnika elektrodistribucije, koji najprije moraju da isključe struju, nakon čega se pristupa gašenju požara. Takođe, kod situacija gdje nam kažu da se unutar objekta nalaze ljudi, odmah ulazimo i pokušavamo da pronađemo ljude koji su unutra. Tu je takođe veoma važno raditi u timu, nikako sam kretati na svoju ruku, već zajednički sa kolegama kako bismo mogli da reagujemo ako neko od nas dođe u opasnost – kaže Šarac.

Šumski požari su, prema njegovim riječima, veoma zahtjevni, što zbog čestih nepristupačnih terena, što zbog uslova i obima požara koji zahvati veće travnate i šumske površine.

- Najteže situacije kod šumskih požara su one gdje ne možemo vozilima da priđemo blizu mjesta požarišta i gasimo direktno, nego moramo da gasimo na druge načine ili nosimo vodu u takozvanim naprtnjačama i pješačimo dosta više, a samim tim gasimo znatno sporije – dodaje Šarac.

Kroz posao vatrogasca veoma je korisno prijavljivati se i odlaziti i na dodatne kurseve, obuke i treninge, gdje svaki kandidat ima priliku da dodatno usavršava svoje sposobnosti, uči nove stvari i stiče dodatno iskustvo.

- Veliko iskustvo sam stekao na obuci za vatrogasce i rad u ekstremnim uslovima u Sloveniji, gdje sam bio jedini vatrogasac iz Republike Srpske. Tamo smo imali više zadataka, poput spašavanja, prolaženja, ulaska u mjesta koja su pod vatrom, timskog rada kroz „lavirint“, prolaska i savladavanja prepreka, prolaženja kroz cijevi i drugo – kaže Šarac.

Šarac ističe da se nijednog trenutka nije pokajao zbog odluke da pristupi vatrogasnoj službi i počne da se bavi ovim poslom. Smatra i da se slika o vatrogascima kod stanovništva, posljednjih godina, dosta promijenila u pozitivnom smislu.

- Mislim da se slika o vatrogascima dosta popravila i da nas ljudi drugačije gledaju danas, posebno zato što se ponašamo dosta ozbiljnije i profesionalnije danas. Gledamo da ne odbijamo manje intervencije, da izađemo na svaku i onu najmanju poput skidanja mačke sa drveta ili spašavanja drugih životinja, gdje im je život ugrožen – dodaje Šarac.

Kaže da se među najzanimljivijim intervencijama nalazile one poput spašavanja životinja, konja i krava koje su nesrećnim okolnostima završile u septičkoj jami ili zaglavljenog mačeta na dnu kontejnera, gdje su morali da isjeku kontejner da ga izvade.

Upravo takve stvari pokazuju tu humanu starnu vatrogasnog posla, dolazak vatrogasaca na lice mjesta, spašavanja svih koji se nađu u opasnosti, od ljudi zarobljenih u olupini automobila ili požaru unutar kuće, krave u štali koja nestaje u požaru ili mačeta koje je bilo radoznalo, pa se zaglavilo unutar kontejnera.

Jovo dodaje da se u ovom poslu vidi i u budućnosti, jer je to nešto o čemu je maštao, što je zavolio, što je postalo dio njegove ličnosti i nešto što želi i voli da radi.

Novinar: Miljan Rašević