Jugoslovenski industrijski dizajn bio je poznat i masovno primijenjen širom planete o čemu svjedoče dva remek-djela: telefon ETA 80/85 i kiosk K67. Kroz uspješno spajanje dopadljive forme i neprikosnovene funkcionalnosti, dizajneri Savnik i Mahtig svoje su zamisli utjelovili u objektima neuobičajeno privlačne estetike za jednu socijalističku zemlju.

Socijalistički realizam ili socrealizam, naročiti realistički stil u umjetnosti, nastao je u bivšem Sovjetskom Savezu tridesetih godina prošlog vijeka kao doktrina prema kojoj umjetnost treba da širi i jača ideje komunizma i socijalizma. Taj otužni stil je kao osnovne teme imao industrijalizaciju i njegovanje kulta ličnosti, a karakterisala ga je ispraznost i krajnja nemaštovitost u izrazu.

U vrijeme nastanka sovjetskog socijalističkog realizma Nacistička partija dolazi na vlast u Njemačkoj i ukida deceniju ranije uspostavljenu državnu školu za arhitekturu i primijenjene umjetnosti - Bauhaus. Školu Bauhaus osnovao je 1919. godine u Vajmarskoj republici čuveni njemački arhitekta Walter Gropius sa idejom prožimanja umjetnosti i zanatstva, odnosno industrijske proizvodnje, kako bi se proizvodima različite namjene udahnuo duh lijepog i estetskog uz istovremeno naglašavanje praktične i svrsishodne dimenzije. Postojanje Bauhausa nije išlo u prilog nacistima, ali je ostavilo neizbrisiv trag i trasiralo put. Smatra se da je upravo Bauhaus postavio temelje savremenog industrijskog dizajna s ciljem da se svakodnevni predmeti oblikuju i ukrase na umjetnički način, a njihova upotreba učini što prijatnijom.

Socijalistički realizam je u Sovjetskom Savezu bio zvanični pravac u arhitekturi, likovnoj umjetnosti, muzici i književnosti više od 60 godina, a neposredno nakon Drugog svjetskog rata proširio se i po svim bivšim jugoslovenskim republikama.

Međutim, nakon početka razlaza Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, odnosno zemljama Informbiroa, počevši od 1948. godine socrealizam je postepeno napušten. U narednim decenijama jugoslovenski industrijski dizajneri kreiraće neka od najprepoznatljivijih dizajnerskih rješenja na svijetu. Ta rješenja, bazirana na principima Bauhausa, zasluženo su našla mjesto u stalnoj postavci njujorškog Muzeja moderne umjetnosti (MoMA).

Kisok K67

Objekat prepoznatljive jugoslovenske estetike kao dio postavke najuspješnijih dizajnerskih rješenja 20. vijeka njujorškog Muzeja moderne umjetnosti nepogrešivo asocira na vremena odavno nepostojeće SFRJ i svjedoči da je jugoslovenski industrijski dizajn bio ne samo priznat i poznat, već i masovno primijenjen širom planete. Riječ je o čuvenom kiosku oznake K67, primjeru neobično uspjelog dizajnerskog praktičnog modularnog rješenja - spoju vrlo dopadljive forme i neprikosnovene funkcionalnosti.

Kiosk K67 je istovremeno rijedak primjer avangardne estetike i dizajna koji je proizveden u ogromnim količinama. Kada su se ovi kiosci krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina pojavili po gradovima SFRJ izgledali su poput eksperimentalno oblikovanog arhitektonskog sistema budućnosti za život na drugim planetama (zato je K67 i bio avangarda, dizajn nastao ispred svog vremena postavljajući nove standarde, a danas se npr. buduća naselja na Marsu zamišljaju kao modularni lako nadogradivi sistemi baš kao čuveni kiosk K67).

Prije 53 godine kiosk K67 je dizajnirao slovenački industrijski dizajner i arhitekta Saša Mahtig (Saša J. Mächtig). K67 (67 u oznaci je godina kada je uveden u serijsku proizvodnju) proizvođen je u fabrici "Imgrad" u Ljutomeru u Sloveniji.

Teško je zamisliti i jedan grad u bivšoj SFRJ do 1990. godine bez ovih kioska. Izrađeno od poliuretana, poliestera i pleksiglasa, jeftino i jednostavno za proizvodnju i upotrebu, najčešće crvene boje zbog čega je popularno nazvano "crveni kiosk", ovo remek-djelo savremenog industrijskog dizajna (primijenjene umjetnosti) zamišljeno je da bude modularno; zasebni modul (jedinica) se prema potrebi, želji i namjeni vrlo lako mogao nadopuniti i nadograditi sa više modula i pripadajućih elemenata u različitim varijacijama čime su nastajale složenije strukture. K67 je mogao biti trafika, kiosk za brzu hranu, pekara, suvenirnica, mala trgovačka i zanatska radnja, uplatno mjesto, reporterska kabina, mjesto za prodaju voća i povrća, bife, buregdžinica i šta sve ne... Kiosci su stizali kao gotovi moduli, vrlo lako su se priključivali na infrastrukturnu mrežu i instalacije te međusobno kombinovali i sastavljali pri čemu ni najmanje nisu narušeni estetika i dizajn.

Proizvođeni su sve do 1990. Godine, ali se i danas mogu sresti ne samo u bivšim SFRJ republikama, već i u evropskim gradovima, pa čak i na Novom Zelandu, u Australiji i Japanu (gdje su uredno izvoženi) i u SAD.

Kao što je rečeno, njujorški Muzej moderne umjetnosti uvrstio je ovaj vanvremenski dizajn  u svoju kolekciju najboljih i najuspješnijih primjera industrijskog dizajna dvadesetog vijeka. Industrijski dizajner i arhitekta Saša Mahtig imao je i drugih, vrlo uspješnih i masovno primijenjenih dizajnerskih rješenja (kao što je telefonska govornica "hauba", ulične kante za otpatke i autobuska stajališta), a danas je penzionisani počasni profesor Akademije za likovnu umjetnost i oblikovanje Univerziteta u Ljubljani.

Telefoni ETA 80 i ETA 85

Već na prvi pogled ovaj prepoznatljivi telefon u sjećanje vraća uspomene na neka srećna i berićetna vremena. Imala ga je skoro svaka druga porodica u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Bio je takođe obavezan detalj na kancelarijskim stolovima sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka. Međutim, ono što je manje poznato, a što je posebno bilo interesantno Amerikancima, jeste činjenica da se u jednoj socijalističkoj zemlji vodilo računa o vrhunskoj estetici te da je u toj zemlji nastalo jedno od remek-djela savremenog industrijskog dizajna u svjetskim okvirima. Telefon Iskra ETA 80, kako mu je glasila tačna oznaka, zaista je to bio.

Djelo je neobično talentovanog slovenačkog arhitekte i industrijskog dizajnera Davorina Savnika (7. septembar 1929 - 15. april 2014). Savnik je telefon ETA 80 dizajnirao 1978. godine nakon čega je serijski proizvođen u slovenačkoj firmi "Iskra" (više od pet miliona primjeraka). Nešto kasnije dizajnirao je model ETA 85. Brojne svjetske firme su zbog nesrećno riješene zaštite patentnih prava kopirale ovaj dizajn. Procjenjuje se da je napravljeno 300 miliona Savnikovih telefona.

Kada se telefon ETA 80 pojavio, o njemu su pisale brojne stručne američke i evropske revije i časopisi. Za vrlo kratko vrijeme modeli telefona Iskra  ETA 80 i ETA 85 postali su dio stalne postavke Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku MoMA (Museum of Modern Art) kao i minhenskog Muzeja moderne umjetnosti.