Prva od dvije treće nagrade na konkursu za „Mladog srbistu“ pripala je Emiliji Šupić.

Emilija je učenik četvrtog razreda JU Srednjoškolski centar „Ivo Andrić“ iz Višegrada.

U nastavku pročitajte njen rad.

Zemljo moja, umorna majko lica naboranog od brige i tuge, zar si i dalje živa? Zar ti srce još kuca pod okriljem vijekova, pod teretom koje ti je istorija bez milosti ostavila u amanet? Gledam te izranjavanu, ali uspravnu. I ne mogu da te ne volim.

Ti, koja si podnosila okupacije i ratove, progone i izdaje, ostajala si bez sinova, bez imena, bez riječi, ali nikada bez djece. Kad ti je bilo najteže, kad su te napuštali i ostavljali, kad si padala na koljena pred neprijateljem i pred sopstvenim zabludama, i tad si rađala. Ne iz snage, već iz vjere. Ne iz inata, već iz ljubavi. Rađala si kad su ti uništavali domove, palili crkve, skrnavili vjeru, jezik i čast.  I ti, čovječe, zamisli silu Božiju, kad nam je bilo najteže, a nama se djeca rađala. Znali smo ono što nas danas podmuklo uče da zaboravimo. Nije snaga u oružju, ni u novcu, ni u vlasti. Snaga je u kolijevci, u dječijem plaču koji ometa tišinu noći, snaga je u malim očima koje ne znaju za mržnju, u rukama koje još uče da drže olovku, ali već znaju da zagrle. I sada, negdje, neka žena pod srcem nosi i ljubavlju tka jedan budući život. Jedan otac, zagrljen, iznova i iznova priča omiljenu priču. Dobro je dok je tako, jer živi smo dok nam žive bajke i uspavanke. Trajemo sve dok pored sebe imamo nekog mlađeg. I nije smisao života da imaš o čemu da brineš, već o kome. Vrijedno je ono što za nama ostane. Zato zapamti čovječe, djeca su najveći blagoslov koji imamo. I nisu ona tu da nas spasu, nego da nam pokažu da smo već spaseni. Samim tim što postoje, što su već tu.  Uzalud nam slavne pobjede i još slavniji ljudi ako nema ko da ih pominje. Djeca su bila i ostala naša najtiša, ali najveća pobjeda. Možda nismo uvijek znali kako, ali smo imali veliki razlog zašto. Danas, kada bi trebalo da nam bude najlakše i najljepše, kada tuđa oružja ne nišane naša ognjišta, dozvolili smo da sami u njih pucamo. Prazna je kuća bez dječije graje, ma šta u njoj bilo. Zato čovječe, kada na krsnoj slavi pred ikonom nazdraviš domaćinu poželi mu samo dječiji smijeh u kući, time si mu poželio i sreću, i zdravlje, i bogatstvo. Nismo mi ni najjači, ni najbrojniji narod, ali smo oni koji su i pored njih opstali, jer smo svoje molitve utiskivali u prvi dječiji udah.

Ovo naše malo, ali sveto parče neba vijekovima je rađalo ljude koji su ispisali istoriju. S toga je i grijeh, kako prema prošlosti, tako i prema budućnosti da nam se kolijevke ne njišu i bajke zaboravljaju. Smrt nije kraj, ako je novi život zamijeni. Zato čovječe, i kad ti je najteže, djeca ti se rađala!