Druga treća nagrada na konkursu za „Mladog srbistu“ pripala je Leli Milanović iz Bijeljine.

U nastavku pročitajte njen rad.

Sjećam se… Ne tako davno, a opet, čini se kao da je prošlo sto ljeta. Sjedim na pragu svoje kuće, oronule od vremena i vjetrova, ali još uvijek uspravne, kao i ja. Ruke su mi ispucale od rada, oči zamagljene od godina, ali srce – srce mi kuca isto kao nekada. Jače nego ikad.

Gledam preda se. U dvorištu, kao u nekom starom snu, trče djeca. Moji unuci. Krv moje krvi. I sjećanja naviru, jer nije uvijek bilo ovako.

Bilo je vrijeme kad je zemlja gorjela, kad su kuće padale pod težinom neprijateljske ruke, kad je vjetar nosio jek suza i vriske. Bilo je vrijeme kad sam mislio da se sunce više nikada neće roditi nad ovom našom zemljom.

Ali baš tada… baš u najcrnjem mraku, kad mi je izgledalo da je sve izgubljeno, život je pronašao put. Tih noći, kad je strah jeo ljudske duše, kad su oči bile suviše umorne da plaču, moja žena mi je šapnula riječi koje nikad neću zaboraviti: „Život se ne pita kad će stati, ali se nikad ne pita ni kad će se roditi.“

I zaista… kad je bilo najteže, djeca su mi se rađala.

U hladnim sobama, gdje je tinjao samo slabi plamen luča, rađali su se moji sinovi. Rađale su se moje kćeri. Dok je vani bjesnilo zlo, unutra se rađala nada. Dok su nam rušili kuće, naši korijeni su puštali nove izdanke.

Sjećam se dana kad sam prvi put uzeo u naručje najstarijeg sina, dok su topovi grmjeli u daljini. Mislio sam da će svijet stati, da za nas više nema mjesta pod nebom. Ali kad sam pogledao u te malene oči, shvatio sam – ne može zlo pojesti svjetlost, ne može smrt poništiti život.

Vrijeme je prolazilo, teška vrijeme, gladne godine, ali nas nije nestalo. Meni su ruke ostajale prazne od onog što sam izgubio, ali su se opet punile onim što sam dobio. Dok su me lomili, ja sam rastao. Dok su nam prijetili krajem, mi smo pisali početke.

Sada, dok gledam svoju djecu i unuke kako trče po zemlji natopljenoj znojem i krvlju naših predaka, znam istinu koja nas drži od pamtivijeka.

Nijedna oluja nije dovoljno jaka da slomi onog kome se djeca rađaju. Nijedan neprijatelj nije dovoljno moćan da pobijedi onog kome život klija ispod stopala.

Zato sada, u sumrak svojih dana, ne bojim se smrti. Jer kad zatvorim oči, znaću – iza mene ostaju srca koja kucaju, ruke koje će graditi, oči koje će gledati u isto nebo koje sam ja gledao.

Ja sam samo jedno stablo koje je položilo svoje korijene duboko. Ali moji izdanci… oni su vječni. Kakve god Bog poslao prepreke, ja sam ih uspješno preskakao, jer sam imao za koga da živim, za koga da se borim i položim život, ako treba.