Srbi u Grčku uglavnom odlaze zbog mora, sunca i lijepe prirode, ali se po riječima istoričara i kustosa Srpske kuće na Krfu Ljubomira Saramandića nerijetko na tom turističkom putovanju pretvaraju u hodočasnike.

Turističke agencije mahom nude obilazak Zejtilnika, srpsko-francuskog vojničkog groblja u Solunu ili ostrva Vido, odnosno „Plave grobnice“ nadomak Krfa. Međutim, niko ne pravi organizovane ture na Kajmakčalan, vrh planine Nidže (grčki naziv: Voras) na granici Grčke i Sjeverne Makedonije. U ovo ne računamo sporadično organizovana planinarenja ili rijetke nekomercijalne ture potomaka poginulih na Solunskom frontu.

Razlog za to što su turisti prepušteni sami sebi ako žele da vide gdje se odigrala jedna od najkrvavijih i najveličanstvenijih bitaka u Prvom svjetskom ratu leži u veoma jednostavnom odgovoru – na Kajmakčalan i car mora pješice.

Do kapele Svetog Ilije na najvišoj koti Vorasa (2.524 metara), gdje je stajala urna sa srcem Arčibalda Rajsa, mora se pješačiti. Kakvo god terensko vozilo da imate, teško ćete moći da priđete na više od dva kilometra. Turistima se savjetuje da ne rizikuju da oštete svoje automobile, te da se parkiraju na parkingu grčkog Ski-centra „Kajmakačalan“, a odatle korak po korak... 

Ski-centar je ljeti zatvoren, ali uvijek se u njemu nalazi ljetnji čuvar. On će vas posavjetovati da li uopšte da se tog dana penjete na vrh planine, pošto je klima na vrhu Vorasa surova i brzo se uz jak vjetar može stvoriti i oluja. Na vrhu Vorasa neophodne su vam jakne u bilo koje doba godine, a zbog jakih vjetrova poželjne su i kape koje prekrivaju uši.

Foto: Vlada Živanović

Ako nije u pitanju organizovana posjeta, obavezno se javite čuvaru pošto će on tada imati u vidu koliko je ljudi otišlo ka vrhu i moći će da alarmira gorsku službu spasavanja ukoliko se u roku od četiri do šest sati ne vratite natrag. U svakom slučaju, na ovu avanturu morate krenuti rano ujutro, uz prethodno pripremljene sendviče, vodu, toplu odjeću i planinsku obuću (duboke cipele ili patike). Po sunčanom danu, kapela Svetog Ilije jasno se vidi na vrhu, ali veća je mogućnost da je zbog niskih oblaka i magle koju onu stvaraju nećete ni vidjeti sve dok joj se ne približite na nekoliko stotina metara.

Političari izbjegavaju jer neće da pješače

Zbog svega nabrojanog srpski političari su Kajmakačalan decenijama unazad obilazili u širokom luku. Uvijek je ljepše kada te otmena jahta odveze do „Plave grobnice“ ili limuzina do Zejtilnika, a na vrhu Vorasa ipak moraš da ukaljaš ili u najboljem slučaju samo uprašnjaviš cipele. Na to treba dodati i da sama posjeta kapeli na vrhu ne može da traje cermonijalnih pola sata, već to zbog prirode terena mora biti minimalno višesatna, uglavnom cjelodnevna avantura.

Prvi, a nadajmo se ne ni posljednji, srpski političar koji je obišao stratište na Kajmakčalanu, bio je 2016. godine Tomislav Nikolić, tadašnji predsjednik Srbije. Ni on, naravno, nije otišao tamo tek tako, već je helikopterom dopremljen do najbliže moguće tačke. Posjeta Nikolića imala je višestruki značaj za ovo bitno istorijsko mjesto, ne zbog toga što ga je konačno obišao neki srpski političar, već zbog onoga što je prethodilo tom činu. Kapela Svetog Ilije i spomen-kosturnica potpuno su renovirane, čime je spriječeno njihovo urušavanje koje je bilo u punom jeku.

Obnovljen je i zvonik Mihajla Pupina, koji je čuveni srpski naučnik donirao tridesetih godina prošlog vijeka, a sa kojeg su u posljednjih 20 godina lopovi pokrali bronzu i gvožđe. Zanimljivo je da ni tada na Kajmakčalan nije stiglo originalno zvono koje je platio čuveni naučnik koji je živio u SAD. Kada je dopremano iz Beograda ka Grčkoj, zvono je zaustavljeno u selu Brod na Kosovu i Metohiji.

Lokalni stanovnici nisu dozvolili da prođe dalje pod obrazloženjem da im je kralj Aleksandar odavno obećao zvonik za njihovu crkvu, te da je bitnije da ono ostane u selu nego da zvoni mrtvima na Kajmakčalanu. Kralj Aleksandar odobrio je da zvonik ostane u selu Brod, a onda je iz državne kase platio da se izradi identično novo zvono koje je poslije stiglo do kapele Svetog Ilije.

Najveća pobjeda srpske vojske

Do Kajmakčalana se može doći i iz Sjeverne Makedonije, pošto je planina Nidže (Voras) od grada Bitolja udaljena samo 40 kilometara. Međutim, kako nema dobrog asfaltiranog puta kao sa grčke strane, jer se veći dio ide makadamom, preporuka je da se kolima ipak dolazi iz pravca Soluna.

Putujući planinskim vrletima ka vrhu Vorasa proći ćete pored mnogih neobilježenih srpskih vojničkih grobalja, zaraslih u korov i lišaj... Kada parkirate auto i krenete pješice ka posljednjim kilometrima, na obroncima surove planine vidjećete rasute čaure, gelere i još kojekakve arheološke artefakte iz Prvog svjetskog rata. Iako je Grčka pojas oko Kajmakčalana proglasila muzejom na otvorenom, on nikada nije propisno obilježen, niti se sprovodi zabrana odnošenja artefakata sa arheološkog lokaliteta, pa turisiti i dalje imaju mogućnost da kući odnesu neku od uspomena koje su preživjele zub vremena.

O borbi za Kajmakčalan u Srbiji se danas malo zna, a još manje uči. Cerska i Kolubarska bitka su neopravdano mnogo poznatije, iako su u odnosu na proboj Solunskog fronta u suštini manje bitne.

Na Ceru i Kolubari su 1914. godine neuporedivo jače Austrougarske snage natjerane na povlačenje, ali je uprkos pobjedi na tim položajima srpska vojska kasnije bila natjerana na mučno povlačenje ka Jadranskom i Jonskom moru preko Albanije. Za razliku od ovih borbi, bitka za Kajmakačalan donijela je preokret u Prvom svjetskom ratu, pošto je u pitanju prva velika pobjeda Saveznika poslije dvije godine. Probijanje Solunskog fronta dalo je vjetar u leđa Britancima i Francuzima na Zapadnom frontu. Mnogi istoričari tvrde da su vojnici u bitkama kod Verdena hrabreni pričama o herojskoj borbi Srba na Kajmakčalanu.

"Srbi idu kao oluja, niko ne može da ih prati"

Osvajanjem vrha Vorasa probijen je Solunski front, odnosno bugarskim i astrougarskim trupama onemogućeno je da svakodnevno sa Kajmakačalana i nižih kota topovima bombarduju najveći grčki grad makedonske regije. Bitka za Kajmakčalan počela je u podnožju Vorasa 12. septembra 1916. godine, a srpska zastava zavijorila se na vrhu 30. septembra. Zbog veoma strmog i stjenovitog terena djelovalo je praktično nemoguće popeti se na vrh sa koga je neprijatelj podnožje konstantno zasipao udarima iz topova i artiljerije.

Foto: Vlada Živanović

Ne postoje tačni podaci koliko je srpskih vojnika poginulo tih dana, a do danas nažalost nisu ni upisana sva njihova imena, niti su obilježeni svi grobovi. Procjene kažu da je na obroncima Vorasa sahranjeno oko 40.000 srpskih i 60.000 neprijateljskih bugarskih vojnika.

Srbi su u osvajanje Kajmakčalana krenuli bez dozvole Saveznika, koji su im se u proboju Solunskog fronta priključili tek kada su zauzeti najteži položaji. Osvajanje Kajmakčalana je za srpske vojnike imalo posebnu težinu, pošto su sa te tačke prvi put poslije dvije godine ponovo stupili na svoju zemlju (Voras je tada bio granica Grčke i Srbije).

O tome koliko su srpski vojnici silovito ušli u bitku za Kajmakčalan možda najbolje svjedoči depeša koju je Savezničkoj komandi poslao francuski general Franš Depere, u kojoj je napisao: „Srbi idu kao oluja, niko ne može da ih prati“. On je tada objasnio da francuske trupe imaju obavezu da krenu za Srbima i otvore front kod Dobrog polja, uprkos prvobitnom naređenju da se odloži proboj Solunskog fronta.

Prve pedlje srpske zemlje oslobodili zajedno sa Albancima

Jedini način da se preko strmine napadne neprijatelj na najvišim kotama „Siva stena“ i „Kajmakčalan“ bio je da se sastavi odred koji će krenuti u samoubilačku misiju. Zahtjeve načelnika štaba Vrhovne komande Petra Bojovića i ostalih srpskih vojskovođa da se krene u napad, uprkos naredbi Saveznika da se čeka pojačanje u vidu dodatnih britanskih trupa, regenet Aleksandar je uporno odbijao. Kako se bližio kraj ljeta, strahovalo se da će se propustiti prilika da se ne napadne prije zime. Znalo se da će ofanziva sigurno biti odložena do proljeća ako Voras krenu da udaraju jake jesenje kiše i mraz.

Budući kralj je sa vrhom vojske napravio kompromis da se u napad krene samo ukoliko se za prvi atak pronađu dobrovoljci. Istoričari tvrde da je regent Aleksandar smatrao da je srpska vojska već previše izginula u albanskoj golgoti, prije nego što je spas pronašla na Krfu, te da je želio da što je više moguće u napad, uslovno rečeno, gurne francuske i britanske trupe.

U misiju iz koje se znalo da nema povratka u 5 časova ujutro 12. septembra 1916. godine krenuli su dobrovoljački odredi Vojina Popovića, poznatog kao Vojvoda Vuk, kao i dobrovoljački puk albanskog vojskovođe i političara Esad-paše Topanija. Zbog političkih potreba koje su aktuelne još od druge polovine 20. vijeka i danas se u školskim udžbenicima istorije vješto krije da su prve pedlje srpske zemlje u Prvom svjetskom ratu zajednički oslobodili srpski i albanski vojnici koji su hrabro i potpuno svjesno dali živote u samoubilačkoj misiji.

Oko 600 vojnika Vojvode Vuka i Esad-paše Topanija rasporedilo se u nekoliko grupa i ka vrhu planine krenulo goloruko, gurajući svojim rukama radnička kolica sa jednim točkom. Kolica su bila natovarena krupnim kamenjem, vezanim u mrežu, koje je tako pravilo štit od metaka i bombi koje su ka srpskoj vojsci bacane s vrha Kajmakčalana. Dok su gurali kolica izigravajući živi štit, iza njih se kretala srpska pješadija, koja je mahom bombama zasipala položaje bugarske vojske.

Drinska divizija spustila planinu za skoro 30 metara

Teren je osvajan sporo i teško, metar po metar... Prvi vojnici su lako ginuli, a nerijetko su i oni iz drugog reda stradali kada bomba, koja pogodi onog što gura kolica, raspe kamenje ka dnu litice i pokosi sve ispod njega. Za to vrijeme je iz podnožja Vorasa vrh planine konstantno iz topova gađala Drinska divizija.

Grci tvrde da je najviša tačka, odnosno Kajmakčalan, prije Prvog svjetskog rata bila na 2.552 metra, ali da su upravo đulad Drinske divizije vrh stesala na današnjih 2.524 metra.

Foto: Vlada Živanović

Odlučujuće borbe za sam vrh vodile su se od 26. do 30. septembra 1916. godine. Svjedočanstva preživjelih vojnika kažu da su Bugari bili u šoku kada su shvatili da ih napadaju srpski vojnici, za koje su vjerovali da su još ranije skončali u albanskoj golgoti ka Krfu. Preživjeli bugarski vojnik je ove dane kasnije opisao tako da su neki od njegovih saboraca umirali od infarkta, usljed šoka da ih napada srpska, a ne kako su prvobitno vjerovali francuska vojska. Osvajanje Kajmakčalana nije preživio vojvoda Vuk, čije je tijelo najprije bilo sahranjeno na Zejtilniku, a potom je 1923. prenijeto u Aleju zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Esad-paša Topani imao je više sreće i na Kajmakčalanu je samo teško ranjen. Međutim, njega su 1920. godine u atentatu ubili albanski ekstremisti koji su mu zamjerali upravo to što se borio zajedno sa srpskom vojskom. Mnogi istoričari smatraju da se od ovog ubistva nikada nisu oporavili albansko-srpski odnosi, koji su tada trajno narušeni.

Nismo sačuvali srce profesora Rajsa

Herojstvo srpskih vojnika na Kajmakčalanu naročito je oduševilo jednog od najvećih prijatelja našeg naroda, Arčibalda Rajsa. Švajcarski forenzičar koji je sa srpskom vojskom preživio i albansku golgotu tražio je da mu tijelo bude sahranjeno u Beogradu, ali da mu se srce odnese na Kajmakačalan, gdje će počivati sa najhrabrijim srpskim vojnicima. Nezadovoljni politikom novostvorene države, mnogi Srbi su tada govorili da je „sve što vrijedi izginulo na Kajmakčalanu ili na Krfu poslije albanske golgote“.

Rajsovo srce je poslije njegove smrti 1929. godine odnijeto u kapelu Svetog Ilije na Kajmakčalanu koja je upravo za tu namjenu i izgrađena. Međutim, Srbi su i u ovome omanuli i nisu sačuvali srce profesora Rajsa koje su u Drugom svjetskom ratu ukrali nacistički okupatori. Pretpostavlja se da su srce na nepoznatu lokaciju odnijeli ili odmah uništili bugarski vojnici kao vid odmazde za poraz na Kajmakčalanu u Prvom svjetskom ratu.

Danas tako u kapeli Svetog Ilije počiva samo prazna urna u kojoj je nekada bilo pohranjeno srce čovjeka koji je kroz „Čujte Srbi“ vjerovatno bolje opisao mentalitet našeg naroda nego bilo ko drugi. Odmah pored kapele je spomen-kosturnica u kojoj su kosti nepoznatih srpskih vojnika.

Nadomak Kajmakčalana proći ćete i pored ostataka srpske vojničke bolnice u kojoj su zbrinjavani ranjenici sa ovog fronta. U njoj su utočište našli i mnogi bugarski vojnici, pošto je tadašnji ratniči kodeks nalagao da se uvijek pomogne i ranjenom neprijatelju. Kamena vojna osmatračnica s Kajmakčalana prenijeta je u Beograd, a mnogi stanovnici glavnog grada mahom ne znaju da se nalazi u Pionirskom parku, tačno preko puta Skupštine Srbije.

Ponesite hranu, vodu, toplu obuću, svijeće...

Odlazak i uspon na Kajmakčalan nije jednostavan i zahtjeva pažljivo planiranje. Za ovu avanturu otvorene su vam dvije mogućnosti: ili da spavate u Solunu pa baš rano ujutro krenete ka planini, do čijeg vrha će vam kolima trebati nekoliko sati, plus još najmanje četiri sata da otpješačite do crkve i nazad; ili da spavate u Lutrakiju ili nekom turističkom mjestu na samoj planini, odakle će vam put kolima do vrha biti mnogo kraći. Za put pitajte lokalce, a od putokaza pratite „Kaimaktsalan Ski Center“ i nećete promašiti. Pripremite se na uzan put i serpentine.

Budite spremni i na to da vam vremenske prilike možda neće ići na ruku i da nećete moći da dođete do samog vrha, odnosno da odete dalje od ski-centra. Nemojte to doživjeti kao neuspjeh. Odlazak na vrh Vorasa dovoljna je avantura i bez dolaska do Kajmakčalana. Sa vrha se po lijepom danu vide i Skadar i Prespan, kao i Solun i Halkidiki. Pročešljajte livade u okolini, pronaći ćete sigurno neki artefakt za uspomenu.

Ponesite sa sobom svijeće i šibice pošto vas tamo neće sačekati prodavac crkvenih suvenira. Tačnije, na vrhu vas neće sačekati niko, pa ćete zato imati obavezu više da pokupite otpatke, ako su ih ostavili oni koju su tu bili prije vas (što je čest slučaj). Ne zaboravite da ponesete vodu, hranu i toplu odjeću i obuću.

Nema potrebe da na oltaru ili ikonama u kapeli ostavljate novac, neće ga niko pokupiti, osim možda onih koji će doći poslije vas. Kada završite obilazak, ne ostavljate otvorena vrata kapele i kosturnice, ostavite predke da nastave da počivaju u miru i tišini.

Piše: Vlada Živanović