U 40. godini, Franc Kafka, koji se nikada nije ženio i nije imao djece, šetao je parkom u Berlinu kada je sreo djevojčicu koja plače jer je izgubila svoju omiljenu lutku. Djevojčica i Kafka su bezuspješno tražili lutku. Kafka je predložio da se ponovo sretnu sljedećeg dana, da se vrate i da je zajedno potraže.

Sljedećeg dana, još uvijek ne pronašavši lutku, Kafka je djevojčici dao pismo koje je „napisala“ lutka u kome je pisalo: „Molim te, ne plači. Otišla sam na putovanje da vidim svijet. Pisaću ti o mojim avanturama“.

Tako je počela priča koja se nastavila do kraja Kafkinog života. Tokom njihovih susreta, Kafka bi čitao pažljivo napisana pisma lutke sa avanturama i razgovorima koje je djevojčica sa oduševljenjem slušala.

Na kraju joj je Kafka donio lutku (kupio je novu) koja se vratila sa dugog puta po svijetu u Berlin.

- Uopšte ne liči na moju lutku - rekla je djevojčica. Kafka joj je potom uručio još jedno pismo u kojem je lutka pisala: „Moja putovanja su me dosta promijenila, ne izgledam isto kao kad sam te napustila“. Djevojčica je zagrlila novu lutku i srećna je odnijela kući.

Sljedeće godine Kafka je umro.

Mnogo godina kasnije djevojčica, koja je već odrasla, pronašla je poruku unutar lutke. U kratkom pismu koje je potpisao Kafka pisalo je: „Sve što volite vjerovatno će biti izgubljeno, ali će se na kraju ljubav vratiti na drugi način“.

„Kafka i putujuća lutka„

*Istiniti događaj koji se dogodio Francu Kafki adaptirao je španski pisac Hordi Siera, na osnovu sjećanja Dore Dijamant sa kojom je Kafka živio pola godine u Berlinu. Na osnovu ove priče snimljen je i kratki animirani film „Kafkina lutka“.