Nekoliko puta sam čula roditelje kako kažu: " Njegovo/njeno je samo da uči", "Neka uživa dok može" ili "Polako, ima kada, radiće". U našoj kulturi, na ulaženje u svijet odraslih nerjetko se gleda kao na nešto što umara i iscrpljuje, oduzima volju i energiju, ozbiljno dovodi u pitanje pronalaženje vremena za sebe i svoje potrebe.
Željeći svojoj djeci dobro i najbolje roditelji ih previše štite, umjesto da balansiraju između zaštite i puštanja djeteta u vlastiti život i svijet. Da bi se dijete pravilno razvijalo potrebno je da se suočava sa preprekama koje može uspješno da savlada. Kao posljedica svakog malog djetetovog uspjeha nastaje njegova uvjerenost u vlastite sposobnosti-samopouzdanje. Zato problemi u razvoju djetetovog samopouzdanja nastaju ondakada su prepreke velike ili onda kada ih dijete uopšte nema. Tipičan primjer za to je ona vrsta patološkog razvoja djeteta koja je označena kao pretjerano zaštićeno dijete. Takvo dijete prepoznajemo po tome što je u odnosu na svoje vršnjake pasivno, nesamostalno i pretjerano vezano za roditelje.
Takvo dijete se razvija uz stalno prisustvo dviju poruka: da ono nije sposobno i da je ovaj svijet veoma opasno mjesto. Te poruke oblikuju njegovu predstavu o sebi, drugima i svijetu tako da umjesto da izraste u aktivnu i samostalnu odraslu osobu ono izrasta u pasivno-zavisnu ličnost. Pasivna je zato što se ne usuđuje da bilo šta uradi jer se plaši da ne zna, a zavisna je jer se, uvjerena da ne može sama, posljedično i patološki vezuje za neku drugu osobu od koje očekuje da će o njoj voditi računa na isti onaj način na koji su to činili i roditelji.
Prezaštićujući roditelji pretjerano vole svoju djecu, ali su opsjednuti strahom i zabrinutošću da im sačuvaju život i zdravlje. Razlog za ovoliki strah jeste roditeljeva trauma da je mogao da izgubi dijete. U istoriji odnosa sa djetetom često nalazim da je prezaštićeno dijete zaista bilo ozbiljno bolesno u prvih nekoliko godina života, nekada je majka prije rođenja djeteta nekoliko puta neuspješno održavala trudnoću ili su roditelji dobili dijete u poznim godinama i sl.
Zato dragi roditelji, želim da vam kažem da je beskrajno važno i prijeko potrebno da vjerujete u svoju djecu. Podstičite ih i ohrabrujte, stavljajte im do znanja da ste tu za njih, ali i da ih puštate i dajete im slobodu da budu ono što jesu. Budite strpljivi u prepoznavanju njihovih interesovanja, želja, potreba, sklonosti i talenata. Posmatrajte svoju djecu, osluškujte ih i nastojte da doprete do onog što oni zaista jesu. I ne zaboravite da ste ih stvorili kako biste im život dali, ne kako biste ga za sebe uzeli ili ga umjesto njih živjeli.
Marijana Ćurić, psiholog i TA praktičar
