Hercegovina je stara srpska zemlja, tvrdih nepokolebljivih tradicija, što od postanja rađa ljude tvrde u vjeri Hristovoj i zadatoj riječi, tvrdih očiju u boju, tvrdih na muci i trpljenju, a povrh svega vatrenih rodoljuba, za koje Šantić veli da su buntovnici sveti, što znaju "kam rođeni kako brani se i ljubi".

U mnoštvu velikih sinova koje odnjiha ova kamenita kolijevka ovu priču ćemo posvetiti jednom od najčuvenijih Hercegovaca Stojanu Kovačeviću, hajdučkom harambaši i ustaničkom vojvodi, nesalomivom slobodaru, kojem su srpski vitezovi na svom nebeskom saboru odavno napravili dostojno mjesto među sobom.

U gatačkom selu Srđevićima, pri Bjelasici, na čitluku Čengića živio je domaćin Relja Kovačević koji sa ženom izrodi sinove Trifka, Gligora, Sima i najmlađeg Stojana, koji se rodi 1821. Samo ime njegovo bijaše nekakav znak, jer ono je sadržano u riječi postojan, što će reći jak i stabilan kao stijena, ali i u riječi dostojan, poštovan i zaslužan. Momče "vrijedno i gledno", mimo svih drugih poslova smiono i vješto lovi krupnu zvjerad po Bjelasici i prodaje kože, a kao pouzdan kurir za trgovce tajno prenosi novac iz Gacka u Mostar i obrnuto. Stasa u viđena čovjeka kojeg kasniji savremenici opisuju kao neobično bistrog, okretnog i brzog, sa dobrim pamćenjem i pripovjedačkim darom, ali i plećata širca, srednjega rasta, pokrupne kosti, dugačkih koščatih ruku, crne masti. Lice, a čak i oči, bile su mu oprljene od puščanog praha, pa mu je pogled bio strašan.  

Na samo sveto Vaskrsenije Hristovo 1848. Stojan je od kuće u Srđevićima na konju krenuo ka gračaničkoj crkvi na liturgiju i pričest. U Gatačkom polju mu u susret dojahaše dva Turčina, poznata gatačka silnika. Staro, već napušteno pravilo "bašluka", nalagalo je da u sretanju s Turcima hrišćanin sjaše s konja dok oni ne prođu mimo njega. Buljubaša Krvavac baš time htjede poniziti ovog "vlaha" što se suviše ponosno usturio u sedlu, pa uvredljivo podviknu na Stojana da sjaše, psujući mu Vaskrs i sto krstova. Stojanu ne bješe do kavge na ovaj sveti dan, ali ga uvreda opeče k'o žerava, pa Turčinove zadnje riječi poklopi prasak njegove kubure i on mrtav ljosnu o ledinu, a konj mu štreknu i sinu niz polje. Drugi Turčin u panici obode dorata, ne bi li umak'o, ali ga zgromi druga kubura "kaurinova".

Raskršće

Stojan brzo shvati da stoji na životnom raskršću odakle može krenuti samo jednim putem, neizvjesnim krvavim putem gorskog hajduka. Bez puno razmišljanja on potjera vranca pravo Somini planini, koju ne zovu slučajno "hajdučka majka". Međutim,  kako je za okupljanje družina još bilo rano, on siđe pravo u Krivošije, gdje se zadrža oko mjesec dana. Odatle pređe u Banjane, u selo Vrbicu, da potraži Rada Rnjičina Bjelicu, za kojeg se znalo da je stari hajdučki jatak, pa se njemu povjeri ne bi li ga povezao sa kakvom četom. Rade ga umiri i upozna sa još jednim mučenikom koji njemu dobježe zbog istog razloga. Bijaše to Risto Manojlović iz Korita, kojeg su zvali i Bijedićem, po samohranoj majci prozvanoj Bijeda. Bješe to krupna stasita momčina "poširoka iz ramena vrata, podugačka iz koljena gnjata". Samo koji dan ranije i on sjekirom ubi dva obijesna Turčina kad ga napadoše kod koza. Njegov spahija Tanović to dozna i Risto jedva umače sestri u Banjane, udatoj za Todora Bjelicu. 

Elem, Rade momke uputi u mnoge tajne i adete 'ajdučkog života, opisa puteve i skrovišta i kaza mjesta gdje će dobiti konak i večeru kod sigurnih ljudi u Hercegovini, ali i dalje sve do Bosne, među kojima im reče i za svog rođaka Mija Bjelicu, koji se tih godina sa sinovima naselio kod Trnova. Kad Bjelica spozna koja dva gorska vuka stoje pred njim, savjetova ih da sami hajdukuju jer su sposobni za to, dok vremenom okupe svoju četu. Tako i bi.

Stojan i Risto se pobratiše i otad se razdvajali nisu, pazeći jedan na drugoga i dijeleći starješinstvo nad četom, koju će tri godine kasnije predati glasovitom harambaši Petku Kovačeviću, Stojanovom bratu od strica. Na ta dva krila Petko je letio "ko suri or'o pro Ercegovine". Đe je bilo tijesno i guravo, njih bi klikno: "Risto - Stojane, ha ko je junak", pa bi k'o uragan jurnula ta dva glavosjeka da kroz barutni dim prokinu put, tupeći handžare o dušmanske kosti. U svemu su bili nenadmašni, sem  što su k'o i sva četa Iliji Sudžumu priznavali da je strijelac kojem nema ravna. 

Malo po malo okupiše poveću četu u kojoj su bili: Mileta Popovac iz Srđevića, Ilija Sudžum iz Vrbe, pa Sava Pejović iz Oputne Rudine, Tešo Davidović, te dvojica Mandića - Filip i Petar iz Gacka, Mijajlo Popara iz Bileće i Stevan Deretić iz Korjenića. Nešto kasnije četi se pridružiše: Mićo Škiljević iz Gacka, Mijajlo Kurdulija iz Korita, Marko Prodribaba iz Banjana, Mrkoje Adžić iz Nevesinja, Boro Krivošijanin i Stanko Tresković iz Krivošija i drugi.

Četa je krstarila s kraja na kraj Hercegovine, pored baze u Somini često su bivakovali u Ivici i na Vranovini, a rado primani i pomagani u mnogim selima poput Šipačna, recimo. Oni ogoljelom narodu bjehu jedina zaštita od zulumćara koji mu krv popiše. Što im se carstvo više naginjalo da padne, Turci su bivali sve suroviji. Ne bješe samo ono "Srbin kosi, Turčin nosi", već skoro i golu kožu odraše sa kmeta, a poniženja i torture im bijahu omiljeni "posao". Zato mnogim Turcima za taj zulum presudi hajdučki handžar. Zlotvori su strijepili od njihove smrtonosne blizine i sa užasom pomišljali da bi im Stojan i Petko mogli banut' "na dobrojtro".

Za vrijeme Vukalovićevog ustanka, koji poče 1852. i traja sa prekidima više od decenije, Petkove i Stojanove čete nikad ne popuštaše oružje iz ruka, ogrezli u krv gaze iz jednog u drugi boj. Kontrolišu puteve između Nikšića, Gacka, Nevesinja i Mostara. U bici na Grahovcu 1858. čine čuda od junaštva, gdje je pola čete izginulo i ranjeno, kao i sam Stojan. 

Prebacivanje u Bosnu

U međuvremenu s četom se prebaci u Bosnu. Preko Brnjca i Vučijih Brda izbiše na Rogoj, gdje uhvatiše vezu sa Bjelicama iz Trnova, koji ih provedoše u Crnu Rijeku pod jahorinske grede kod jataka Sima Kalemovića. Tu se snabdješe hranom i informacijama, pa se prebaciše u Korjen kod Rista Gutalja, a odatle udariše na Grapijino polje, Barice i Šojića gaj, te izbiše na Glasinac kod Prodribaba.

Po Romaniji hajdukovaše oko godinu dana i popališe mnoge begovske kule i odžake, posjekavši 48 silnika i krvnika. Međutim, sveštenik Kosorić sa Romanije izda ih na Ilindan Turcima i tad nasta neviđena hajka. Skupi se 100 potjernika, dok su Tatari na brzim konjima hitali mogućim pravcima njihovog odstupanja da se svud podižu zasjede. Neviđenom krvavom sječom, ali i lukavstvom, hajduci se probiše, uzmičući pod borbom preko Orahovica, Bitoraja i Jabuke. Sve do Banjana ih čekaše zasjede i potjere, izgubiše tri druga, ali načiniše i dosta turskih nosila. Kasnije se opet "namanuše" Glasincu da izmire račun s popom, pa mu kuća izgori k'o lila, a on glavom plati sramnu izdaju. 
Kad 1862. Crna Gora dogovori mir sa Omer-pašom, umiri se i Vukalović, ali Petkove i Stojanove čete iz svoje stare baze u Somini nastavljaju se po Hercegovini pregoniti s Turcima. 
Udaraju drsko i munjevito, a ti su ugrizi za Osmanlije bili vrlo bolni, pa oni prijeteći od knjaza zatražiše saradnju na uništenju ove čete. Ta ucjena ipak ne oslobađa Nikolu grijeha što, preko nekog Jakše Ibrova, hajduke izda Turcima. U maju 1865. oko 300 bašobozuka udari na njihove kolibe u Rudini, gdje su boravili kod porodica. Od četovođa spasi se samo Stojan, dok Lazara Radana Vukova posjekoše, a Rade Radan se nekako izvuče ranjen. Petka Kovačevića zarobiše sa sinovima Jovanom od 15 i Ilijom 12 godina, kao i bratića mu Krsta, sa starcem Tomom Radanom, pa ih svezane dovedoše u Mostar. 
Petkovog sina Novicu žene nekako sakriše, te ga tako ne odnesoše Turci, kojih tom prilikom pet izginu.

Petka Kovačevića te 1865. u Mostaru osudiše na smrt. Obješen je na Velikoj Tepi, baš na mjestu gdje je kasnije sagrađena Okoliševa magaza, a između dva rata bila trgovina Moja Miloševića. U tamnici ga ispovijedi sveštenik Petar Božić, dok se silni svijet iskupljao da seiri. Deset zaptija dovede Petka pod vješala, ruku svezanih na leđima iznad šaka i preko mišica. Reis Asim-efendija pročita presudu na arapskom, a kad završi Petko podviknu gordo: "Ne žalim umrijeti, Turcima sam mnogo jada zadao, ajde vješajte!" Onda ga dželati popeše na neku dvokolicu pod vješalima i namakoše mu omču namazanu lojem i sapunom.

Tad Petko reče starom znancu, glavnom zaptiji Hamidu Korjeniću, krupnoj ljudini sa dubokim fesom: "Hamide, turske ti vjere, uzmi ovu moju kapu zavratku i predaj je mome sinu", i ovaj to odmah učini stavljajući je u njedra.

Dželati povukoše dvokolicu i gorski hajduk se rastavi s dušom. Bilo je devet sati ujutru. Neki ugursuzi prihvatiše kraj užeta sa Petkovih ruku i počnu ga ljuljati, čemu se posebno gradski ološ vazdan zlurado naslađivao. Na molbu ruskog konzula, tijelo je u dva popodne skinuto s vješala i sahranjeno. Opijelo je služio arhimandrit Pamučina s više popova, kažu da Mostar veće sahrane do tada nije vidio. Petkovi sinovi i bratić pušteni su iz tamnice tek poslije godinu dana, uz jemstvo Ilije Pičete. Jovana uze u službu ruski konzul Ilarijonovič, gdje postade dragoman, a mlađi Ilija stupi na ćebedžijski zanat kod Vukana Baltića, dok je onaj Novica iz bešike poslije završio medicinski fakultet.

Knjaz 1865. svoj sramni odnos prema Vukaloviću okonča progonom iz Hercegovine "zbog neposluha". Još mu samo k'o trn u peti ostade Stojan Kovačević, koji nastavi četovanje, sveteći krvavo Petkovu smrt, jer se zavjetova da će za njegovu glavu namiriti bar 20 turskih. Samo na Presjeci smače ih 17 - što posiječe u borbi, što uhvaćenih povješa, kad sa četom dočeka 30 zlica haračlija.

Malo kasnije i Stojana na prevaru uhvatiše u Banjanima i završi okovan u Zindan-kuli kod Starog mosta. Navodno mu je neki poznat Arnaut doturio turpiju da presiječe okove, kojima smlati čuvara i sa 28 robova pobježe u noć.

Kad buknu Krivošijski ustanak 1869, Stojan sa četom od 100 opasnih i smjelih momaka priskače braći u pomoć, gdje pobra slavu  herojsku. Licem na Veliki petak 1872. pašenog knjaza Nikole, Ćetko Pejov Eraković, zvani Magarica, na mig sa Cetinja Turcima prokaza Stojana, baš kad je ponio bolesno dijete ljekarima u Dubrovnik. Ponovo bi zatočen u Mostaru, ali ovaj put ruski konzul Jonin, sa još nekim diplomatama, zatraži da Turci puste Stojana. Pristaše uz uslov da knjaz Nikola plati otkup, koji on dade teška srca. Stojana dovedoše na Cetinje, gdje Nikola osu drvlje i kamenje na njega, uz prostačke uvrede i optužbe da je špijun srpske vlade, koja mu šalje novac. Međutim, tad mu Stojan "skresa u brk" da je Srbija svima majka, a "Hercegovinu niko neće izručivati ni Srbiji ni Crnoj Gori.

Nijesmo mi stado ovaca, koje će čobani pregoniti na jednu ili drugu bandu. Mi smo, knjaže, narod koji se već 20 godina bori za svoju slobodu i tako ćemo ostati do pošljednjeg". Još mu reče da novce nije primio od vlade, već nešto malo od prijatelja iz Srbije da preživi i izliječi bolesno dijete, jer je bez ikakvih prihoda, pa ni od njeg nikad ne dobi ni prebijena perpera.

Zajedno sa muslimanima

Nikola je već duže vrijeme ispaljivao otrovne strijele prema Beogradu, što zbog dinastičkog rivalstva prema Obrenovićima, što da udovolji Beču i Stambolu. Istini za volju, i sam je trpio stalne pritiske i ucjene sa te strane da Hercegovce pusti niz vodu. Međutim, način na koji je to činio nije mu služio na čast, jednom rukom ih je poticao na borbu, a drugom kad treba prodavao Turcima. Najčešće bi preko svojih udvorica unosio smutnju i bacao sjeme razdora među hercegovačke vojvode, koje bi zadugo rađalo gorke plodove nesloge, šteteći budućim naporima za oslobođenje. Pored toga, Nikola je bio vrlo sujetan i ljubomoran čovjek, pa su sa njegovog dvora stalno blaćeni, klevetani i proganjani najbolji junaci. Na meti su se našli: Jole Piletić, Mašo Vrbica, Luka Vukalović, pop Milo Jovović, Maksim Baćović i drugi, a posebno Marko Miljanov, koji mu je oštro zamjerao njegov neiskren odnos prema Hercegovcima, kojima je iza leđa krojio kapu i trgovao sa njihovom borbom i žrtvovanjem.

Kad Nevesinjska puška uždi cijelu Bosnu i Hercegovinu,  Stojan je prvi da s četom udari na neprijatelja. Neće nad sobom komande, već sam određuje gdje, kad i kako će udarati. Drugi to prihvataju, cijeneći njegovog veliki doprinos borbi. Pred svojim ljudima lavovski se tuče na Muratovici, Kasabi, Zakamenu, Nevesinju, Dugi, Ostroškim stjenama, oko Nikšića. Na Vučiji Do dovede četu pod knjažev barjak, iako su bili uprijeko. Znao je i bez ispaljenog metka ostvariti pobjedu, kao kad mu se na prijetnju predade tvrdi Krstac, koji je branilo 150 Arnauta pod begom Zvizdićem.

Međutim, Berlinski kongres Hercegovini nametnu novog opasnijeg okupatora i poništi dugu krvavu oslobodilačku borbu protiv Turaka kroz 14 buna i ustanaka. Crna Gora dobi nezavisnost i dva i po puta se proširi na račun Hercegovine, priključujući sebi Drobnjake, Nikšić, Pivu, Banjane, Oputnu Rudinu, Uskoke, Šarance i Jezera. 

Pun gorčine Stojan se povlači u rodne Srđeviće, gleda stradali narod, koji se go i bos iz zbjegova i izbjeglištva vraća bez išta na ništa. Pored izgubljenih života najmilijih, brojni su invalidi, svud zgarišta, njive neobrađene, stoka poklana. I opet pod mač dušmanski.

U junu 1881, kad ponovo izbi buna u Boki, to ne mogaše proći bez njega i njegove čete, pa mu Austrijanci ucijeniše glavu na 100 dukata. Nešto kasnije, on i Petar Tunguz u Mostaru, u kući trgovca Jefta Bjelobrka, napraviše dogovor sa Nevesinjcem Salkom Fortom da se diže ustanak protiv Švaba, jer je dogorjelo do nokata zbog regrutacije i drugih zala. 
Tako u januaru 1882. buknu buna koju neki zovu Uloškik, a neki Stojanov ustanak ili Vakat. Digoše se zajedno Srbi i muslimani, što nikad ranije nije zabilježeno u tragičnoj istoriji naših odnosa. Da bi pameti, sve je otad moglo krenuti drugim srećnijim tokom i da perfidni tuđin ne produbi stari jaz, koristeći to teško breme prošlih vremena. 

Stojanu je zamjenik Murat Madija i već 11. januara ustanici zauzeše ulošku kasarnu i udariše na žandarsku stanicu na Hatelju, pet dana kanije napadaju bazu u Koritima, a sutradan udariše i na Palanku. Uprkos godinama on stiže svuda, njegov borbeni duh je neiscrpan, napada žandarmeriju na Čemernu i Grabu, zauzima onu na Tjentištu, te pritiska kasarnu u Avtovcu. Veliki posao čine Pero Tunguz i Salko Forto. Žandarska baza u Kalinoviku je likvidirana 25. januara, početkom februara nakratko je zauzeta i Foča, i već su pred Goraždom. Čete Stojanove i Ibrahim-bega Čengića iz pravca Treskavice oštro napadaju Trnovo, dok se niz zapadne strane Jahorine spuštaju ustanici i napadaju Kobiljdo (Kasindo) na samom obodu Sarajeva, pa baron Herman Dahlen naređuje dodatne mjere osiguranja grada. Ipak, ubrzo se vidjelo da su ustaničke snage preslabe za akcije šireg obima.

Odziv muslimana nije bio masovan i činio je tek 20-30 odsto ustaničke vojske, a hercegovački glavari Bogdan Zimonjić, Nikola Grgur i drugi sabotiraju ustanak po naredbi sa Cetinja. Stojan ih je kori: "Što učinjeste, braćo? Imam Boga više sebe, imam braću Ercegovce, Turke i Rišćane i sve mi je to naredno. Bog, vi i sveti Jovan, što mi radnju pokvariste i uznemiriste?" Zbog pasivnog stava Srbije i čak opstrukcije Crne Gore, dalja borba izgubi svaki smisao. Najposlije, knjaz Nikola, za atar Austrije, posla Lazara Sočicu i onog nečojeka Ćetka Magaricu da Stojana u Somini hapse il' čak i ubiju. Ali nije lako saletit' gorskog vuka, koji im kaza da prenesu knjazu da mu nikad neće oprostiti što ga je dvaput predavao Turcima i kako je srećan što mu je glava toliko vrijedila da je Crna Gora njome dvaput mogla kupiti mir, a da se sad živ neće dati da ga izruči Švabama. 

Međutim, kad Stojan kroči na crnogorsko tlo, bijaše uhapšen i interniran u Podgoricu, gdje osta tri godine, poslije čega se nastani u Nikšić. Ni staračkih 87 godina nisu ugasile njegov buntovni duh, pa sa Petrom Tunguzom 1908. uzaludno na Cetinju traži dizanje ustanka zbog aneksije Bosne i Hercegovine.

Umro je u dubokoj starosti 1911. godine i sahranjen u porti Petrove crkve u Nikšiću, gdje je i grob velikog crnogorskog junaka Novaka Ramova Jovovića, koji je rekao: "Osim Stojana Kovačevića, ne priznavam ni jednom živom Crnogorcu ni Ercegovcu da je više dušmanskih glava posjeka."

Šantić ga opjevao

Stojan će pred smrt reći: "Gonila me Turska i Austrija, gonila me i Crna Gora pedeset i kusur godina, sve kao zvijer vrebajući da me uhvate i ubiju. A je se nisam borio za sebe, nego za Ercegovinu. Htio sam da bude slobodna, ali to ne dočekah."

Mi koji dočekasmo trebamo je učiniti još slobodnijom, poklanjajući se sjenima Stojanovim, kojem Šantić posveti stihove: "... Bješe sloboda... I u vječnom boju / Za nju si davô krv i dušu svoju / Vaj, sada kad nas sindžir tuče / Ko će da krha tamnice i ključe / Kad tebe nema i orlova tvoji'?"

Piše: Dragan Mijović