Kristina Jovančić, diplomirani pravnik po profesiji, u slobodno vrijeme brine o napuštenim i ugroženim životinjama, ponajviše o psima. Ona je u razgovoru za portal Katera govorila o svom hobiju, volonterizmu, isticala neophodnost sterilizacije pasa, ali i o tome kako pojedini građani okrutno postupaju prema životinjama.

Na njenu privrženost prema životinjama uticalo je odrastanje u domu gdje je oduvijek bilo životinja, ali prvenstveno kako ističe, uticali su njeni roditelji koji su je oduvijek učili da voli i da se brine o tim bićima.

Foto: Privatna arhiva

Zbog toga vjeruje da se sve, pa i odnos prema životinjama uči u  porodici. U djetinjstvu nije bila svjesna problema vezanih za pse, ali prije nekoliko godina prestala je biti, kao većina nas, nijemi posmatrač i aktivno je počela pomagati njoj najdražim životinjama, psima.

- Prije četiri  godine počela sam da se bavim volontiranjem. Pretežno su ljudi  ostavljali napuštene pse  u mom dvorištu, znajući koliko ih volim i onda sam ja morala da im nađem  smještaj, tako sam saznala za privatni pansion moje već sad prijateljice, u  kojem danas borave svi moji spašeni psi, odakle se oni  udomljavaju i vodi se briga o njima. Od tada pa do danas sve pse koje sam pronašla i spasila udomljeni su zahvaljujući njoj  – započinje priču za Kateru Kristina.

Foto: Privatna arhiva

Kroz volonterizam je primjetila  da ljudi iz naše sredine ne poznaju  razliku između privatnog pansiona za životinje i gradskog azila, te da smatraju da životinje na oba mjesta dobijaju jednak tretman, što je, kako ona kaže, daleko od istine.

- Gradski azili, po pozivu građana, hvataju pse lutalice i ukoliko ih niko ne udomi oni se eutaniziraju, dok sa druge strane u privatnim pansionima spašeni psi sa ulice imaju svoju potrebnu njegu, odakle se i udomljavaju. Međutim boravak u njima se plaća na mjesečnom nivou – kaže Kristina.

Najveću prepreku u pomaganju životinjama predstavljaju finansije, a Kristina je u tome nema podršku bilo kakve institucije ili ustanove. Pomažu joj jedino entuzijasti iz grupa za zaštitu životinja sa svojim članarinama.

Foto: Privatna arhiva

- Naći će se neko da ode po psa, da ga odvede kod veterinara, odveze  u pansion, ali je novac najveći problem, jer nije jeftino liječenje, smještaj,  hrana kao ni  prevoz -  kaže Kristina i dodaje da sve troškove oko spašenih pasa  uglavnom snosi sama. 

Pored  svih pozitivnih stvari i činjenice da su mnogi napušteni psi njenim ličnim trudom našli dom, Kristina kaže da joj se ljudi svakodnevno obraćaju za pomoć, te dodaje da ne može odgovoriti na svaki poziv.

- Ponekad mi pomoć pružaju ljudi iz grupa koje brinu o životinjama, ali uglavnom sve finansiram sama. Izuzetak je jedino pomoć koju dobijam od nekoliko osoba koje veoma cijenim. Ljudi mi se uglavnom  jave za pomoć, a oni prvi nisu spremni da pomognu meni da tog psa sklonimo i smjestimo  na sigurno. Taj pansion jeste najbolje rješenje, međutim on je jako skup. Voljela bih da nas ima više, da se udružimo i tako jednostavnije riješimo te probleme. Vjerovatno bismo tako mogli da spasimo više pasa – dodaje Kristina.

Foto: Privatna arhiva

Kristina kaže da bi voljela da se zajednica ljudi koji pomažu životinjama obogati novim i mladim volonterima, te kao primjer navodi da je prilikom spasavanja jednog psa lutalice upoznala djevojčicu Teodoru koja ima samo jedanaest godina.

- Nedavno dok sam spašavala psa lutalicu upoznala sam ženu koja je vodila brigu o njemu, jer je bio ispred njenog haustora. Ona ima kćerku Teodoru koja je psu dala ime Pero i od tog dana kad sam spasila Peru, Teodora je krenula da sa mnom volontira u pansionu.To je ono što me održava kad vidim da djeca u tako malom uzrastu imaju toliko osjeja  prema životinjama i voljela bih da upravo ta djevojčica bude uzor svim svojim vršnjacima i da ih uči pravim vrijednostima – dodaje Kristina.

Koliko god bio lijep osjećaj spasiti pse, koji su najčešće lutalice, za nju je volontiranje nerijetko stresno, pogotovo kad vidi odnos pojedinaca prema prema psima i da podrška.

Foto: Privatna arhiva

Na pitanje kako riješiti problem velikog broja pasa lutalica, Kristina nema dilemu da je to besplatna sterilizacija za koju mnogi naši sugrađani ni ne znaju da postoji.

- Fondacija „Dogs Trust“već niz godina organizuje besplatnu sterilizaciju i na njihovom vebsajtu  se mogu pronaći informacije o tome, u kojim se veterinarskim ambulantama ona može izvršiti. Ono što je takođe nepoznanica jeste da se pas uz sterilizaciju „čipuje“ i dobija takođe besplatnu vakcinu protiv bjesnila – kaže Kristina i apeluje da je neophodno da se što više napuštenih pasa sterilizuje.

Ona kaže da ista fondacija organizuje edukativno-  zabavne radionice za djecu, koje su takođe besplatne, gdje se djeca  uče kroz radionice kako da se ophode prema životinjama, te dodaje da je odlično to da se ona od malena uče da vole, ne samo životinje, nego i ljude.

S obzirom na to da praznici kod nas donose i čestu upotrebu pirotehničkih sredstava, kojih se psi mnogo boje, pitali smo Kristinu šta ona misli o toj nepopularnoj praksi zastrašivanja životinja, koje uglavnom žive na ulici.

-  Sve kreće od roditelja, ne mogu ja zabraniti nečijoj djeci da to rade, to treba da učine roditelji kroz razgovor i evo postoje ove besplatne radionice. Prvi se moj pas boji petardi i plašim se za njegovo zdravlje kako nam se približavaju praznici.Svake godine se život izgubi na desetine pasa od srčanog udara izazvanog korištenjem pirotehničkih sredstava. Ja bih prije svega zabranila prodaju pirotehničkih sredstava, ali nemam neko konkretno rješenje, često ne znam ni kako njemu pomoći kad se ti desi – kaže Kristina.

Kristina ističe da je zaštita pasa na zakonskom osnovu znatno zanemarena, te da se Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, koji je na snazi od 2015. godine, skoro i ne primjenjuje.