"Kad sve izgubiš, ne gubi lekciju", riječi su Dalaj Lame. Ako je već za neke od nas Jevanđelje tako "teška hrana", evo poslužićemo se mudrošću čije porijeklo nije direktno biblijsko. 

Posljedica napada na svetinju ljudskog bića jeste smrt. Tako je Adam realizovao našu smrtnost i umjesto da postane Adam Hristos, spasitelj svijeta, on nas je grijehom prizemljio i uzemljio. Tako i mi svakodnevno, umjesto da realizujemo besmrtnost, grijehom napadamo na svetinju svoje ličnosti i usmrćujemo i onako smrtnu svoju prirodu.

Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da se po ovom teološkom principu odigrala i gotovo izvjesna politička smrt gospodina Đukanovića.

Čovjekovoj prirodi je imanentna i želja za širenjem moći i slave. To je ono nagonsko, a kao što sam izraz "nagonsko" sugeriše, nagonsko nas nagoni i progoni sve dok nas ne izagna iz dobra. Nažalost, taj virus često porobljava vlastodršce, puna ih je istorija, a ne manjka ih ni danas. Između ostalih i ta strast, na štetu našeg divnog naroda u Crnoj Gori, progoni politički diskurs aktuelnog predsjednika Crne Gore. 

No, ako njemu i milionima drugih, manje ili više značajnih ljudi širom svijeta, biblijska premudrost nije bitna, ako im ni mudrost u predanju naroda iz kog su iznikli nije od značaja, ako im se čine anahrone i retrogradne, onda ćemo još jednom citirati Dalaj Lamu: "Kad sve izgubiš, ne gubi lekciju". A lekcija je u ovom kontekstu jasna, naš narod bi to saopštio dosta slikovito: "Ako neko pljuje ka nebu, po njemu će padati".

Ipak, nama ostaje jedno, a to je u osnovi našeg identiteta, iščekivanje pokajanja onih koji su zabludjeli. Baš ono što Otac Nebeski radi, čeka bezuslovno, čeka raširenih ruku, čeka pun ljubavi. Tačno je, On ponekad i kažnjava, ali to radi u svrhu našeg otrježnjenja. Sam izraz kazna i znači upućivanje ka znanju, ka spoznaji onoga što nam je promaklo u našem sljepilu.