Ljubimci poznatih umjetnika: Pablo Pikaso i jazavičar Lump
29.07.2025. 21:53
0
IZVOR: petmagazine.rs
Toliko ga je volio da mu je naslikao čak i tanjir! Na njemu je mali jazavičar izuzetno dugačkog, kobasičastog tijela, ispod kog je pisalo “pour Lump” (za Lumpa). Ispod toga navedeno je mjesto nastanka – Kan, datum 19. april 1957. i umjetnikov potpis. Na sačuvanim crno-bijelim fotografijama vidi se kako slavni slikar Pablo Pikaso drži Lumpa u krilu, za postavljenim trpezarijskim stolom, dok ovaj jede iz svog “umjetničkog” tanjira, a sa smješkom ih posmatra tadašnja Pikasova partnerka, kasnije supruga – Žaklin Rok.
Lump se našao i na umjetnikovim slikama i crtežima, od kojih je jedan od poznatijih “Portret Lump”. Dobio je važnu rolu i na Pikasovim varijacijama Velaskezovog čuvenog platna “Male plemkinje” (Las Meninas). Na originalu, u prednjem planu, naslikan je mastif, a u Pikasovoj verziji on je zamijenjen jazavičarem. Između 17. avgusta i 30. decembra 1957. godine, slavni Španac naslikao je 44 verzije “Malih plemkinja”, od kojih se Lump pojavljuje na 15.
Kako su se zapravo Pikaso i ovaj sladak crni psić upoznali?
Simpatična “kobasica” prvo je pripadala slikarevom prijatelju, američkom ratnom fotografu Dejvidu Daglasu Dankanu, autoru knjige “Lump: Pas koji je pojeo Pikasa”. Prijateljstvo dvojice umjetnika trajalo je bezmalo dvije decenije, od 1956. do umjetnikove smrti 1973. godine, a čuveni fotograf izdao je osam svezaka fotografija koje prikazuju Pikasov privatni život, u intimi doma. Posljednja je upravo o našem jazavčaru i sadrži 89 snimaka – svjedočanstava o velikoj ljubavi.
Prvi Lumpov vlasnik bio je baš Dankan i upravo sa njim je Lumpito, kako ga je Pikaso zvao, 19. aprila 1957. stigao iz Rima u slikarevu vilu “La Kalifornija”, na jugu Francuske, blizu Kana. Lump je bio tromjesečno štene, a Dankan ga je dobio od porodice u Štutgartu, da pravi društvo njegovom avganistanskom hrtu Kublaj Kanu. Hrt je, međutim, štene tretirao kao igračku i kotrljao ga po stanu, pa se Dankan nije usudio da ih ostavi zajedno, već ga je poveo na put. Pikasa je već slikao godinu prije toga, sprijateljili su se i došao mu je u posjetu i da uradi neke nove portrete.
Čim su stigli do vile, mali jazavičar je izletio iz kola, počeo da njuška baštu, trči u krug oko vile i na kraju je ušetao unutra i – izabrao Pikasa. Bila je to ljubav na prvi pogled. Psić je sa simpatijama ponio ime Lump, odnosno hulja, na njemačkom.
Dankan je ostao neko vrijeme tu. I dalje mu je bio potreban odmor poslije korejskog rata, koji se završio četiri godine ranije. Načinio je na hiljade fotografija Pikasa, Žaklin i djece Kloda i Palome (sa prethodnom ljubavnicom Fransoa Žilo). Lump se često pojavljivao na ovim fotografijama. Na mnogima se vidi kako jurca po kući, leži ispod stola za vrijeme ručka ili kao beba u Pikasovom krilu, dok ga ovaj ljuljuška.
Iako je imao i druge pse, koze, sove, i volio je da bude okružen životinjama, Pikaso se nikada nije toliko vezao za nekog kao za Lumpa. U tom trenutku, uz jazavičara u domaćinstvu su živjeli bokser Jan i koza Esmeralda, ali jedino je Lumpito imao punu slobodu. Pikaso ga je hranio iz ruke i dopuštao mu da spava na njegovom krevetu. Dankan je vjerovao da ga Pikaso toliko voli jer su suštinski obojica bili usamljenici: “Bili su sposobni za veliku toplinu, ali su ipak živjeli u sopstvenim unutrašnjim svjetovima. Pikaso je često govorio da Lump nije ni pas ni čovjek, već nešto treće, svjedočio je Dankan.
Slikar je volio da radi u osami, ali je dozvoljavao Dankanu da bude prisutan, a najčešće i Lumpu. Ovaj bi, ipak, povremeno zahtijevao pažnju, unoseći kamen i insistirajući da ga slikar izbaci ne bi li ga jurio.
Lump je bio nijemi svjedok i mnogih scena koje je Dankan ovekovječio. Recimo, kada je Pikaso zabavljao djecu noseći grotesknu masku koju je sam napravio, ili kada je ugostio na ručku Iva Montana i Simon Sinjore. Takođe, kada su se sa njim igrali Klod i Paloma u studiju. Po svemu sudeći, bila je to idilična godina i za jazavičara i za djecu.
U međuvremenu, slikarski genije upao je u nesporazum sa njihovom majkom Franso Žilo oko prava da sin i kći nose njegovo prezime, pa je počeo da se distancira. Na kraju je, 1963. godine, neposredno prije nego je Žilo objavila memoare “Život sa Pikasom”, prestao bilo kakav kontakt slikara i mališana. Tada se promijenio i Lumpov život.
Poslije šest zajedničkih godina, jazavčar je završio kod veterinara u Kanu zbog problema s kičmom, čestih kod ove rase. Izgubio je osjećaj u zadnjim nogama. Kada je čuo loše vijesti, Dankan je pohitao u Kan i pronašao psića kod veterinara. Izgledao je dosta loše, bio je mršav i bolno se vukao ka njemu. Pošto mu je rečeno da, navodno, nema pomoći, Dankan ga je brzo pokupio i poveo specijalisti u Štutgart. Nije se predao i borba je urodila plodom. Poslije godinu dana Lump je ozdravio i počeo da živi ponovo sa Dankanom i njegovom porodicom u Rimu. Nije bio sasvim zdrav, ali je imao pristojan život još cijelu deceniju.
Zanimljivo je da su Lump, rođen 1956, i Pikaso, rođen 1881, umrli iste godine – 1973. Deset dana jedan poslije drugoga. Dankan je do kraja tvrdio da je Pikaso jako volio Lumpa, da ga nije zanemarivao i da nije kriv za loše stanje u kom se jazavičar našao zbog neadekvatnog liječenja.
Inače, naslov knjige “Lump: Pas koji je pojeo Pikasa” inspirisan je događajem kada je Pikaso za Lumpa nacrtao zeca na donjoj strani kutije za keks, natopljene šećerom. Izrezao ga je, a pas je brzo zgrabio crtež (koji bi danas vrijedeo desetak hiljada evra) i – pojeo ga.
Osim Lumpita, na platnima najpoznatijeg kubiste našli su se i drugi psi, naročito tokom njegove plave faze, u kojoj je pokazao interes za sudbinu siromašnih, njihovu usamljenost i marginalizovanost. Iz tog perioda poznat je melanholični, gotovo poetski gvaš “Dječak sa psom”, na kom je plavim tonovima predstavljen mješanac inteligentnih očiju, naslonjen na dječaka koji ga miluje. Dječak je mršav i blijed, obučen u bijednu odjeću. Uprkos tome, sa slike isijava beskrajna eežnost i ljubav koje jedno drugom daruju očito najbolji prijatelji – mališan i pas.
