Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji se obilježava danas širom svijeta, razgovarali smo sa profesorom srpskog jezika i književnosti u Srednjoj školi „28. juni“ u Istočnom Novom Sarajevu Draganom Mandrapom.

Mandrapa je za portal "Katera" rekla da je Međunarodni dan maternjeg jezika ustanovljen u cilju podizanja svijesti o značaju očuvanja i promovisanja jezičke i kulturne raznolikosti.

- Treba podsjetiti na događaj po kome je ovaj dan i ustanovljen. U današnjem Bangladešu, 21.  februara 1952. godine mladi ljudi, studenti, tražili su pravo na svoj maternji bengalski jezik i zato su stradali. Bez stradanja nema ni ostvarenja velikih djela, a to veliko djelo je Međunarodni dan maternjeg jezika koji se obilježava širom svijeta – rekla je on.

Naš maternji jezik je srpski jezik, nastavlja Mandarapa, i to je jezik na kom  misleće biće izražava svoju misao, najdublju i najtananiju emociju, to je najvažniji identitet srpskog naroda ,ono što jesmo i čemu pripadamo.

- Nažalost, vrijeme u kom živimo je vrijeme materijalnih vrijednosti i vrijeme destrukcije svega duhovnog, svih tradicionalnih vrijednosti koje sačinjavaju srpsko duhovno biće. Maternji jezik i književnost ispisana srpskim jezikom i ćiriličnim pismom neprocjenjivo su bogatstvo koje u sebi baštine sve ono što je srpski narod kroz burnu istoriju bio, šta je stvarao i za šta se borio – ističe Mandrapa dodajući da je svaki otkucaj nacionalnog bića oživio u jeziku i svaki se glas u njemu čuo.

Prema njenim riječima, u savremenom društvu čovjekova svijest usmjerava se u drugom pravcu. 

- Svijest o važnosti čitanja djela srpske književnosti, shvatanja i doživljavanja umjetničkog svijeta, jezika kojim su ta djela stvarana je nedovoljno razvijena. Čitanje postaje teret, a ne neophodnost na putu pravilnog intelektualnog i emotivnog razvoja mladog čovjeka, koji ne osluškuje melodiju svog jezika, ne osjeća njegovo bilo – rekla je naša sagovornica.

Kako ističe, stiče se utisak da se jezik ne gubi samo u svijesti pojedinca, nego i u kolektivnoj svijesti srpskog naroda.

- Kao da Srbi nisu svjesni da gubeći jezik, gube i sebe. Jezik treba voljeti, treba ga poznavati, treba ga njegovati i njime se baviti. To mora biti zadatak svakog pojedinca, jer je briga o jeziku način dokazivanja svijesti o vlastitom identitetu. Kad govorimo o srpskom jeziku neophodno je govoriti i o ćiriličnom pismu – dodaje ona.

U vremenu u kom živimo teško se oduprijeti pritiscima i zahtjevima koje nameće globalizacija. Ni jezik nije izvan tog procesa, on prima i usvaja uticaje drugih jezika, posebno engleskog koji se nametnuo kao dominantan, uglavnom zbog nekih vanjezičkih faktora.

Srpska leksika ustupa pred gotovo nekontrolisanim prododorom anglicizama i upravo pod uticajem tih globalnih faktora ćirilično pismo se gotovo izgubilo, a latinica je potisnula ćirilicu u javnoj upotrebi.

I upravo zbog toga, ističe naša sagovornica, samo sistemski rad na jačanju svijesti o značaju upotrebe ćirilice što, dodaje, sigurno nije lak proces, može ovo pismo vratiti na mjesto koje mu istorijski i kulturološki pripada.

-  Kad govorimo o čuvanju i njegovanju jezika u savremenom društvu i  opštoj globalizaciji, moramo znati da  uporedo sa govorom, moramo  njegovati  i jezik kao sistem znakova,  koji je uokviren jezičkom i pravopisnom normom, pravilima po kojima treba govoriti i pisati Najbolji način jačanja svijesti o značaju i očuvanju  svega navedenog je upravo rad na standardizaciji i primjeni tog standarda  u svim sferama upotrebe jezika i govora – zaključuje Mandrapa.

Stoga ni kao pojedinci ni kao narod, ne smijemo odustajati od borbe za srpski jezik, ćirilično pismo, kulturu govora i pisanja.